Božja djeca i Božji sinovi (2.dio)


Krštenje


Krštenje u vodi i krštenje u duhu – u čemu je razlika. Watchtower tvrdi da svi kršćani stupaju na put spasenja svojim krštenjem u vodi dok je rođenje duhom prilikom krštenja ograničeno samo za one članove nebeske klase koji će se naći među 144000 izabranih. O tome piše:

“Što se tiče krštenja u svetom duhu, neposredno prije svog uzašašća Isus je obećao svojim učenicima: ”Vi ćete ne za mnogo dana nakon ovoga biti kršteni u svetom duhu“ (Djela apostolska 1:5, 8, NW). Uskoro nakon toga, to obećanje se ispunilo. Sveti duh sišao je na oko 120 učenika sakupljenih u gornjoj sobi u Jeruzalemu dok je Isus, s neba, provodio svoja prva krštenja u svetom duhu (Djela apostolska 2:1-4, 33). Sa kojim rezultatom? Učenici su postali dio Kristovog duhovnog tijela. Kao što objašnjava apostol Pavao, ”jednim duhom svi [su] kršteni u jedno tijelo“ (1. Korinćanima 12:13, NW). U isto vrijeme bili su pomazani za buduće kraljeve i svećenike u Božjem nebeskom Kraljevstvu (???) (Efežanima 1:13,14; 2.Timoteju 2:12). Sveti duh služio je i kao početni pečat ili zalog tog slavnog budućeg nasljedstva, ali to nije bilo sve (2. Korinćanima 1:21, 22). Nekoliko godina ranije, Isus je rekao Nikodemu: ”Ako se netko ponovo ne rodi, ne može vidjeti kraljevstvo Božje. (...) Ako se netko ne rodi iz vode i duha, ne može ući u kraljevstvo Božje“ (Ivan 3:3, 5, NW). Sada je 120 ljudi bilo ponovo rođeno. Pomoću svetog duha, bili su usvojeni kao duhovni sinovi Božji, Kristova braća (Ivan 1:11-13; Rimljanima 8:14, 15). Sve te djelatnosti svetog duha bile su na svoj jedinstveni način divnije od čudâ. Osim toga, za razliku od nekadašnjih čuda, sveti duh nije prestao djelovati nakon smrti apostola, nego je nastavio biti aktivan sve do našeg vremena. Jehovini svjedoci imaju prednost da se među njima nalaze posljednji duhom kršteni članovi Kristovog tijela, koji služe kao ”vjerni i razboriti rob“ na pripremanju duhovne hrane u pravo vrijeme (Matej 24:45-47, NW).“ (Stražarska kula, 1.2.1992. str 14,15).

Ovdje su opisani svi rezultati krštenja svetim duhom. Međutim jedan od njih se ne uklapa u opis. Riječ je o postavljenu vjernika za buduće kraljeve i svećenike. Biblija to nigdje ne tvrdi već otkriva detalje koje Watchtower do sada nije razmotrio u svom izvornom kontekstu. Krštenje u vodi i svetom duhu je od samog početka imalo jednako značenje za sve članove skupštine, bez obzira na njihovu službu koju su vršili u skupštini. To se nije trebalo mijenjati sa idejom da se krštenjem nove vjernike uvodi u zajedničku službu suvladara budućeg kraljevstva. Kršćansko krštenje koje je uveo Isus nakon svog uskrsnuća se razlikuje od krštenja koje je provodio Ivan Krstitelj. Kad bi se danas kršćani krstili samo u vodi, to bi više sličilo Ivanovom krštenju koje je imalo simbol pokajanja s obzirom na stari savez (Dj 19:4). Ono je bilo namijenjeno samo za tjelesne Židove i obraćenje koje su sami morali poduzeti 'radi opraštanja grijeha' (Lk 3:3). Zato se svi oni koji se danas podvrgavaju krštenju u vodi imaju pravo pitati u čemu je razlika njihovog krštenja od krštenja Židova.

Razlika ne postoji ako se tim krštenjem ne rađamo svetim duhom i ne ulazimo u novi savez po kojem se poništava nasljedna kazna smrti. Kad osoba ne bi bila rođena svetim duhom, njeno krštenje ne bi imalo novo značenje u povezanosti s novim životom u Kristu po kojemu smo oslobođeni Adamove kazne. Prije bi imalo sličnosti s Ivanovim krštenjem i čišćenjem od grijeha.

Ivan Krstitelj je dobio od Boga saznanje da je njegovo krštenje u vodi samo ograničenog karaktera od krštenja kojeg će provoditi Isus. Bilo mu je rečeno:

Na koga vidiš da duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti svetim duhom. (Iv 1:32,33)

Ivanovo krštenje je Židove vraćalo u tor Božjeg stada koje je na dan Pedesetnice trebalo biti posvećeno svetim duhom. Oni malobrojni Židovi koji su se krstili u vodi, svojim su se krštenjem vraćali u Božji tor u okvire saveza s Bogom. Isus je o njima govorio kao o ‘malom stadu’ (Lk 12:32). Prije nego je uzašao na nebo rekao je apostolima:

Jer Ivan je krstio vodom, a vi ćete nedugo nakon ovih dana biti kršteni svetim duhom.” (Dj 1:5)

Zanimljivo je da su oni koji su prvi bili kršteni svetim duhom već bili kršteni u vodi u znak pokajanja. Oni se nisu trebali ponovno podroniti pod vodu da bi bili kršteni svetim duhom jer su sa krštenjem u vodi vratili svom Bogu. Znači da je krštenje u vodi koje su prije Isusove smrti provodili Ivan Krstitelj i Isus, bilo potrebno, ali ipak nedovoljno za spasenje jer nije uključivalo rođenje duhom pod novim savezom (Iv 3:22-26). Naime, pokajanje i obraćenje su mogli sami poduzeti za sebe, ali ono što nikako nisu mogli sami postići je božanska strana spasenja koja se postiže krštenjem u svetom duhu, tj. rođenjem kojim kršteni ulaze u novi savez i postaju Božja djeca oslobođena ropstva smrti. Taj novi život u sebi ne možemo sami postići jer je to “dar Božji“ (Ef 2:8-10; Iv 6:53,54).

Da li je onda naše krštenje potpuno, ako se krstimo samo u vodi? Nije potpuno. Zašto? Pogledajmo što je Pavao učinio kad je u Efezu pronašao neke učenike, njih dvanaestak. Rekao im je: "‘Jeste li primili sveti duh kad ste postali vjernici’? Oni su mu odgovorili: ‘Nismo ni čuli da postoji sveti duh’. Nato ih je upitao: ‘Kojim ste se krštenjem onda krstili’? Odgovorili su: ‘Ivanovim krštenjem’". Kad im je Pavle objasnio da je to nedostatno za spasenje, onda su se ‘krstili u ime Gospodina Isusa’. Da bi znali da su se krstili u svetom duhu, Pavle je na njih položio ruke, te je "sveti duh došao na njih, pa su počeli govoriti raznim jezicima i proricati" (Dj 19:1-7). Što učimo iz ovoga?

Krštenje bez posvećenja svetim duhom je povezano s Ivanovim krštenjem, dok je krštenje u svetom duhu usko povezano s krštenjem u ime Krista. Zato je apostol Petar rekao mnoštvu Židova:

Pokajte se i neka se svatko od vas krsti u ime Isusa Krista radi oproštenje grijeha svojih i primit će te dar svetoga duha. (Dj 2:38)

Dar svetog duha je 'život' od Boga po Isusu Kristu. Petar je kršćansko krštenje u vodi povezao s ‘krštenjem u Isusa Krista’ jer je ono imalo potvrdu ‘pokajanja’ i obraćenja Bogu Ocu putem svetog duha koji im je dao jamstvo života. Krštenje bez primanja svetog duha ne bi bilo kršćansko krštenje nego nešto sasvim nepoznato pa čak i neprihvatljivo za one koji se žele smatrati kršćanima. To je zato što je sam Isus trebao stajati iza takvog krštenja svetim duhom. Ako se tom prilikom ne prima sveti duh, onda iza tog krštenja više ne stoji Isus nego čovjek i organizacija (kao čin primanja u članstvo neke ljudske zajednice).

Isus se također krstio u vodi jer je to bilo dio Božje ‘pravde’ (Mt 3:13-16). Pravda je zahtijevala da Isus bude otkupljen iz smrti po Adamovom potomstvu koje je Bog dao na smrt, a to potomstvo je bilo zastupljeno po Abrahamovom potomstvu koje je Bog izdvojio i simbolično žrtvovao po Izaku te ih uzeo sebi za narod. Njihova smrt po Adamu je preinačena u smrt po Izaku čime je dobila status žrtve a ne kazne. Po toj žrtvi je Isus otkupljen od Adamove smrti. Zatim je rođen svetim duhom po kojemu je dobio 'život u sebi' (Ivan 5:25). Bog je s njim sklopio 'savez za kraljevstvo' koji je ujedno i 'novi savez' (Lk 22:20, 29). Naime, on je svojim krštenjem i pomazanjem odvojen od grešnog čovječanstva koje je bilo pod kaznom smrti te je dobio ovlaštenje od Boga da preuzme na sebe odgovornost sluge koji je trebao primiti kaznu cijelog čovječanstva zbog grijeha u kojem su svi rođeni po Adamu.

Krštenjem u vodi je izvršio čin ‘pokajanja’ u ime svih ljudi koji će pokazati vjeru u njega, čime je ujedno njihove grijehe ponio sa sobom u smrt. Nakon krštenja u vodi, sveti duh ga je pomazao i postavio za ulogu Spasitelja. Zato možemo reći da krštenje u vodi 'u ime Isusa Krista' dovodi do prihvaćanja njihovog ‘pokajanja’ nakon čega ih sveti duh posvećuje za spasenje i rađa za nov život pod novim savezom. Međutim, nigdje ne stoji da su apostoli, prije nego su nekoga krstili, objašnjavali novokrštenima da će ih taj čin voditi do časti koju će uživati kao kraljevi na nebu.

Kršćanskim krštenjem u vodi i duhu svaku se osobu postavlja na put koji vodi u vječni život - ne u vječni život na nebu nego na zemlji. To je u prvim počecima trebalo biti potvrđeno znakovima s neba kako bi se svima koji su se krstili u vodi dokazalo da to nije isto krštenje kakvo je provodio Ivan Krstitelj. Zato su među prvim kršćanima neki imali različite darove duha. No, vremenom su znakovi s neba prestali dokazivati činjenicu da nakon izlaska iz vode nastupa krštenje ili rođenje svetim duhom. Zašto? Očito zato što je židovski religiozni poredak prestao postojati. Do tada je većina Židova, koja se krstila Ivanovim krštenjem, prihvatila Isusa koji ih je krstio svetim duhom. Tako je s vremenom prihvaćeno da krštenje u Isusa koje se provodi u vodi podrazumijeva i rođenje po svetom duhu za nov život.

Pogledajmo s čim je apostol Petar povezao krštenje u svetom duhu. On je bio pozvan da krsti Kornelija koji nije bio Židov već čovjek iz poganskih nacija. Zašto se Kornelije trebao krstiti u svetom duhu? Da li zato da bi bio uključen u klasu kraljeva? Ne. Kornelije je čuo anđela koji mu je rekao za Petra:

On će ti kazati riječi po kojima se možeš spasiti ti i sav  dom tvoj.

Krštenje duhom je bilo povezano sa ‘spasenjem’, a ne sa izabiranjem i postavljanjem nekoga u posebnu klasu. Kad je sišao duh na Kornelija i njegov dom Petar se "sjetio kako mu je Gospodinovih govorio: ‘Ivan je krstio vodom (radi oproštenja grijeha), a vi će te biti kršteni svetim duhom (za spasenje)’". Kad su to čuli apostoli i druga braća u Judeji rekli su:

Dakle, Bog je i neznabošcima udijelio pokajanje koje vodi u život. (Dj 11:13-18)

Da li možemo zamisliti da je Bog izabrao Kornelija i cijeli njegov dom – ženu, djecu, rodbinu, sluge i sluškinje – da budu suvladari s Isusom? Ne. Krštenje svetim duhom imalo je drugo značenje. Ono je trebalo posvetiti osobu koja se u znak pokajanja i predanja krštava u vodi. Tako Bog toj osobi, krštenoj u vodi i svetom duhu, udjeljuje ‘pokajanje koje vodi u vječni život’ i to na zemlji, a ne na nebu. Mogli smo zapaziti da apostoli nisu rekli: "Dakle, Bog je i neznabošcima dao pravo da budu suvladari s Kristom na nebu." Takvo što im nije bilo u mislima kad su objavljivali dobru vijest o spasenju koje vodi u vječni život. Takvu ideju nisu promovirali kad su pozivali ljude da se pokaju i krste u vodi u ime Isusa Krista, jer bi to nekim Židovima bilo spornije od pitanja obrezanja nežidovskih kršćana, tako da Jehovini svjedoci nemaju temelja da tako nešto tvrde.

Krštenje u vodi je bilo samo radi grijeha i pokajanja, kako bi čovjek bio čist pred Bogom, dok krštenje u duhu vodi još dalje, tj. u vječni život koji je namijenjen svima koji vjeruju, a ne da bi nekoga duh pomazao za nebeskog kralja i svećenika. S Isusom je započelo krštavanje u svetom duhu ili posvećenje duhom i to je bilo na nadnaravan način potvrđeno kako bi se takvo krštenje razlikovalo od krštenje u znak pokajanja i vraćanja Bogu kojeg je provodio Ivan Krstitelj. S druge strane, ako je trebalo uvesti neko novo krštenje po kojem bi se napravila razlika između onog kojeg je uspostavio Isus u 1. stoljeću, s kojim je navodno vršio pomazanje za nebeske kraljeve i svećenike u Božjem kraljevstvu i nekog novog krštenja kojim se ljude svetim duhom označava za podanike kraljevstva, onda je Isus trebao tu veliku novost obznaniti jednim nadnaravnim činom. No, to se nije desilo po Kristu pa je brat J.F. Rutherford na osnovu svog nepotpunog razumijevanja objavio to svoje viđenje bez da je i sam doživio neko nebesko iskustvo svetog duha.

Ne znam da li itko može prihvatiti tu novinu bez javnog očitovanja svetog duha, pogotovo zato što Isus i apostoli nikad nisu objavili takvu mogućnost. Oni su samo govorili o jednom krštenju za sve koji prihvate vjeru u Krista.