Završna riječ obrane

Kada me je član Prizivnog odbora (T.M.) pozvao na saslušanje 8.srpnja, uputio sam poruku s napomenom da se to odgodi “jer još nisam obavio konzultacije sa svojim pravnikom jer do pravnika Watchtovera ne mogu doći“. Na to mi je poslao poruku:

“Uopće ne razumijem tvoju poruku… Nije mi jasno što ti to znači“.

Tražio sam od njega da mi da svoju mail adresu i da ću mu to objasniti, no on mi je nije dao, pa sam mu poslao poruku SMS-om u kojoj stoji:

“Milane, Zajednica ima svoje pravnike kako bi obranila svoja prava pred raznim optužbama ili pravnim procesima pred svjetskim sudovima, ali je potpuno zanemarila biblijske smjernice po kojima je trebala omogućiti pravnu zaštitu i obranu za svoju braću koja mogu (unutar skupštine) biti izložena raznim optužbama bez obzira dali su kriva ili ne. Zar braća moraju kao i Pavle svoju zaštitu tražiti od 'cezara' čiji neutralni sud može puno bolje sagledavati neke sporove unutar Zajednice? Ja imam osigurane troškove pravne zaštite preko 'Ergo' odvjetnika jer mi Watchtower odvjetnik nije na raspolaganju u ovom predmetu koji je ispolitiziran do te mjere da ni Prizivni odbor nažalost neće moći biti nepristran. Dragi brate, ako imaš koji pravni savjet rado ću ga poslušati i razmotriti.

Pravni savjet nisam dobio ali sam u međuvremenu obavio konzultacije sa svojim pravnikom kojega sam našao preko publikacija Watchtovera u članku “Čujte što ću vam reći u svoju obranu“ ('Temeljito svjedočimo' pogl. 23 str.188.). Riječ je o apostolu Pavlu pravniku iz prvog stoljeća koji se školovao kod Gamalijela. Iako je on odavno mrtav, ali njegovo poznavanje pravnih uredbi i vlastiti primjer slobode i obrane zastupanja drugačijeg gledišta u kršćanskoj skupštini i židovskoj zajednici mi pruža temelje za moju obranu. Stoga će se moja završna riječ temeljiti na ovom članku jer smatram da će ona samim tim biti puno jača jer dolazi od vodećeg tijela Zajednice kojemu starješine ne bi trebali proturječiti. Nažalost, po svim kriterijima ovo nije biblijski nego politički proces u kojem Prizivni odbor po organizacijskoj zamisli ne može puno toga učiniti, ali vrijedi pokušati apelirati na njihovu savjest i zdrav razum.

 


“Čujte što ću vam reći u svoju obranu“

 

Ove Pavlove riječi istaknute u naslovu članka sam više puta koristio i obrazložio pred starješinama a sada i pred ostalom svojom braćom kojima sam svoju obranu dao na uvid. Svoje završne riječi obrane iznosim komentirajući pravna načela koja su ovom članku istaknuta Pavlovim primjerom i njegovim gledištem.

6 Starješine su zatim rekli Pavlu da među braćom u Judeji postoji problem koji se tiče njega. Objasnili su mu: “Vidiš, brate, koliko tisuća vjernika ima među Židovima i svi se oni revno drže Zakona. Ali čuli su o tebi da sve Židove koji su među neznabošcima učiš otpadništvu od Mojsija, govoreći im da ne obrezuju djecu i da ne žive po židovskim običajima” (Djela 21:20b, 21). ('Temeljito svjedočimo' pogl. 23 st.6)

Zanimljivo je da je prije ovoga Pavle ukorio apostola Petra jer je svojim stavom “prisiljavao one iz drugih naroda da žive po židovskim običajima”, zbog čega su se drugi povodili za Petrom postupajući kao i on umjesto da su odluku donosili po svojoj savjesti i razumijevanju (Ga 2:14). Poznavajući Pavla koji je znao razlučiti neke stvari, on bi i danas javno ukorio neke starješine jer prisiljavaju druge da imaju gledišta kojih se ne mogu držati ni članovi vodećeg tijela, jer upravo oni s vremena na vrijeme mijenjaju svoja gledišta o nekim učenjima. Kad oni kažu da mi moramo neku stvar razumjeti upravo onako kako su je oni razumjeli, onda je to 'prisiljavanje' pogotovo ako to drugi ne mogu tako razumjeti. Osim toga pogrešno je povoditi se nečijim autoritetom i zastupati neko gledište ili učenje bez ispitivanja.

Smatram da među braćom u našoj Zajednici postoji problem koji se tiče mene jer da nema tog problema ne bi bilo ni i ovog spora. Kao što su se židovski kršćani revno držali Zakona i kroz tu svoju revnost isticali kako je Pavle 'otpadnik od Mojsija', a time i od zajednice, jer uči drugačije, tako se i moja braća revno drže organizacije i njenih zakona smatrajući da je svako drugačije učenje ili gledište 'otpadništvo' od zajednice, a time i od Krista. Kako je do toga došlo i gdje je bio problem, u gledištu većine ili pojedinca?

7 Zašto se toliko mnogo kršćana još uvijek revno držalo Mojsijevog zakona iako je on bio ukinut prije više od 20 godina? (Kol. 2:14). Godine 49. apostoli i starješine koji su se sastali u Jeruzalemu poslali su skupštinama pismo u kojem su objasnili da se ne-židovski kršćani ne trebaju obrezivati niti držati Mojsijevog zakona (Djela 15:23-29). No u tom se pismu nisu spominjali židovski kršćani, od kojih mnogi nisu razumjeli da Mojsijev zakon više nije na snazi.

8 Je li to značilo da ti židovski vjernici nisu bili pravi kršćani budući da su imali takvo pogrešno gledište? Nije. Oni nisu prije nego što su postali kršćani štovali lažne bogove i potom zadržali poganske vjerske običaje. Mojsijev zakon koji je tim kršćanima bio toliko važan potjecao je od samog Jehove. U njemu nije bilo ničeg demonskog niti je sadržavao išta što bi samo po sebi bilo pogrešno. Međutim … trebali su promijeniti svoj način razmišljanja i uskladiti ga s novim spoznajama koje je Bog otkrio svojim slugama (Jer. 31:31-34; Luka 22:20). ('Temeljito svjedočimo' pogl. 23 st.7,8)

Postoji mogućnost da Zajednica (poput židovskih kršćana) svoju revnost prema Bogu i Božjim zakonima te neka svoja učenja temelji na pogrešnom gledištu koja treba mijenjati. No to ne znači da njeni članovi nisu pravi kršćani jer svoja učenja i gledišta temelje na Bibliji uvjereni da tako uče i vjeruju “zbog Jehove“ (vidi Ri 14:5,6). Ukoliko se pokaže da su neka učenja i gledišta pogrešna trebalo bi ih uskladiti sa spoznajama koje je Bog otkrio svojim slugama u prošlosti. Apostol Pavle je zatražio raspravu o svojem drugačijem gledištu za koje je smatrao da je ispravno tako da je pred apostolima i starješinama u Jeruzalemu, među kojima je bilo dosta onih koji su se držali tradicionalnog gledišta, opravdao svoje drugačije gledište tako da ga židovski kršćani nisu mogli osuditi kao 'otpadnika od Mojsija' iako su zadržali svoje pravo da revnuju za Zakon. Kasnije je u svojoj poslanici Hebrejima detaljno opisao razloge za svoje gledište za koje je smatrao da je ispravno i po kojem bi se moglo jačati vjeru u Božja obećanja i njegove saveze. Zar ja nemam pravo na isto dokazivanje kako me se ne bi gledalo kao otpadnika? Ako mi se to ne omogući, a izvrši presuda, onda takav sud nije pravedan jer nije postavljen od Boga niti sudi po Božjim mjerilima.

Kao što su židovski kršćani imali pogrešno gledište o nekim vjerskim pitanjima, to se još više moglo vidjeti na samoj židovskoj zajednici kojoj je pripadao apostol Pavle. I kršćani i Židovi su bili u opasnosti da nepravedno postupaju prema svojoj braći koja imaju drugačije gledište i da ih bezrazložno izopćuju. Isus je također bio član židovske zajednice, a svojim učenicima je rekao: “Izopćivat će vas iz sinagoga. Štoviše, dolazi čas kad će svatko tko vas ubije misliti da služi Bogu“ (Iv 16:2-4). Da li je Isus smatrao da starješine židovske zajednice imaju potpuno pravo izopćavati svoju braću koja će svoju vjeru temeljiti na novoj spoznaji? Ne, on je takvo izopćavanje unaprijed osudio. Kad je postao kršćanin Pavle nije bio isključen iz židovske zajednice ali se s tim suočio, pa je branio svoje pravo da i dalje bude smatran članom te zajednice, a ne da ga se izopći optužbama za bogohulstvo, krivovjerje ili otpadništvo. Budući da je bio pripadnik te zajednice onda je kao pravnik znao što je otpadništvo a što nije. No i od njih (kao ranije od židovskih kršćana) je doživio da ga žele osuditi zbog drugačijeg gledišta. No, ono što je važno je to da su i Židovi i kršćani svoje uredbe i temeljna načela zasnivali na zajedničkom Svetom Pismu tako da je Pavle u svoju obranu koristio ta načela. O tome čitamo u istom članku:

16 Na početku svoje obrane pred Sudbenim vijećem Pavao je rekao: “Ljudi, braćo, ja potpuno čiste savjesti živim pred Bogom sve do dana današnjega” (Djela 23:1). No ništa više nije uspio reći. U izvještaju stoji: “Nato je veliki svećenik Ananija naredio onima koji su stajali pored njega da ga udare po ustima” (Djela 23:2). Bila je to velika uvreda! Veliki je svećenik očito imao predrasude prema Pavlu, jer je naredio da ga se ušutka kao kakvog lažljivca prije nego što je čuo ikakve dokaze. Nije nikakvo čudo što mu je Pavao nato rekao: “Bog će udariti tebe, okrečeni zide! Kako možeš sjediti ovdje i suditi mi po Zakonu, a sam prestupaš Zakon zapovijedajući da me udaraju?” (Djela 23:3).

17 Neki od prisutnih ostali su zapanjeni — ne zbog toga što je veliki svećenik naredio da udare Pavla, nego zbog Pavlove reakcije! Upitali su ga: “Zar vrijeđaš velikog svećenika Božjeg?” Pavao je svojim odgovorom pokazao poniznost i poštovanje prema Mojsijevom zakonu. Rekao im je: “Braćo, nisam znao da je veliki svećenik. Jer pisano je: ‘Ne govori zlo o poglavaru naroda svojega!’” (Djela 23:4, 5; 2. Mojs. 22:28). Zatim je promijenio pristup. Znajući da su neki članovi Sudbenog vijeća farizeji, a neki saduceji, rekao im je: “Ljudi, braćo, ja sam farizej, sin farizeja! Sudi mi se zbog nade u uskrsnuće mrtvih!” (Djela 23:6). ('Temeljito svjedočimo' pogl. 23 st.16,17)

Ono što je Pavle doživio od židovskog sudbenog vijeća, mogao je doživjeti i od Jeruzalemske skupštine kršćana samo da su imali predrasude prema drugačijem učenju a time i prema njemu koji zastupa to učenje. Naime, neki su imali te predrasude ali su one trebale nestati kada se o njegovom gledištu povela javna rasprava. Ja također “čiste savjesti živim pred Bogom sve do današnjeg dana“. No, problem su predrasude koje moja braća imaju prema drugačijem gledištu a time i prema pojedincima poput mene koji to iznose, a vodeće tijelo je krivo za poticanje takvih predrasuda. Takve predrasude su nastale zbog nejasnih informacija vodećeg tijela koje nije razjasnilo razliku između otpadništva i drugačijeg tj. novog gledišta jer se više baziralo na obrani i nametanju svojeg autoriteta. Pavle bi zbog toga s pravom prigovorio današnjem vodećem tijelu, kao što je prigovorio i samom apostolu Petru koji je prisiljavao druge da misle i postupaju kao on.

Kao i Pavle tako i ja s razlogom smatram da me se ne može suditi kao kršitelja Zakona jer po Zakonu nisam bogohulnik. Iznoseći svoje uvjerenje koje sam temeljio na Bibliji, sudbeno vijeće moje zajednice je učinilo sve da me se ušutka što je bilo poput udarca u usta kojeg je doživio Pavle. To je bila velika uvreda i za mene jer me se time željelo okarakterizirati kao lažljivca i otpadnika. S druge strane smatram da kao i Pavle imam pravo prigovoriti svojim sucima ukoliko vidim da oni prestupaju neka biblijska mjerila i načela i da me takvi ne mogu suditi jer sude na način koji nije propisan niti jednom uredbom od Boga.

Pavle je smatran pripadnikom židovske religije i podlijegao je pravnim sankcijama po kojima su proroci i učitelji mogli biti suđeni ukoliko su svojim javnim izjavama druge odvraćali od pravog Boga. Njega su optuživali da uvodi drugačije (bogohulno) učenje. No, on je smatrao da njihove optužbe nisu pravno utemeljene pa je rekao:

“Ljudi, braćo, ja sam farizej, sin farizeja! Sudi mi se zbog nade u uskrsnuće mrtvih!”

Pavle je “objavljivao dobru vijest o Isusu i o uskrsnuću.“, ali je u svoju obranu istakao svoju nadu u uskrsnuće mrtvih, što je podrazumijevalo da je govorio o Isusu koji je prvi uskrsnuo u vječni život, jer su apostoli upravo “na Isusovom primjeru objavljivali uskrsnuće mrtvih“ (Dj 4:2; 17:18). Njegovo gledište o uskrsnuću nije bilo bogohulno ali se razlikovalo od farizeja i saduceja. No, da li je Pavle smatrao da vjerska zajednica ima pravo suditi ga zbog njegovog pomalo drugačijeg uvjerenja koje je temeljio na činjenicama koje oni nisu prihvaćali, ukoliko je kao član zajednice do tada “čiste savjesti živio pred Bogom“? Zajednica u vezi toga kaže:

“18 Zašto je Pavao za sebe rekao da je farizej? Zato što je bio “sin farizeja”, odnosno bio je iz obitelji koja je pripadala toj sljedbi. Zato su ga mnogi i dalje vjerojatno smatrali farizejem.No kako se Pavao mogao poistovjetiti s farizejima i njihovim gledištem o uskrsnuću? Oni su vjerovali da čovjekova duša nastavlja živjeti nakon njegove smrti te da će duše pravednika ponovno dobiti ljudska tijela. Pavao nije vjerovao u ta učenja. On je vjerovao u uskrsnuće kakvo je naučavao Isus (Ivan 5:25-29). Ipak, slagao se s farizejima utoliko što su i on i oni vjerovali da će umrli jednog dana uskrsnuti — za razliku od saduceja koji nisu vjerovali ni u kakvo uskrsnuće.“ ('Temeljito svjedočimo' pogl. 23. st.18)

Što vidimo u ovome? Time što je rekao da je 'farizej' od rođenja Pavle je ukazao da s njima dijeli ista temeljna gledišta i uvjerenja u okvirima Svetog Pisma. Zajednica u ovom pravnom slučaju ističe jednu razliku između dva gledišta o uskrsnuću tijela, a također i nešto što je bilo zajedničko jednom i drugom vjerovanju? Što je trebalo prevagnuti kako bi se Pavla oslobodilo optužbe - da li ono u čemu je Pavlovo gledište proturječilo učenju farizeja ili ono što je bilo zajedničko jednom i drugom učenju? Samim tim što se Pavle branio od krivih optužbi nam govori da nije postojao pravni temelj da ga se osudi zbog drugačijeg gledišta, niti bi Pavle, da je kojim slučajem sudio svojem bratu u sličnoj situaciji zanemario tu činjenicu.

Očito postoji temeljno učenje koje je zajedničko dvjema stranama koje unutar tog učenja imaju neka proturječna gledišta koja ne potkopavaju vjeru u Božja obećanja. Činjenica je da jedni i drugi svoja gledišta mogu temeljiti i na Bibliji i na vlastitom tumačenju biblijskih stavaka. Da li jedni druge smiju osuđivati zbog razlika koje nisu toliko bitne ukoliko postoji ono što je puno važnije a što je zajedničko jednima i drugima. Po tom principu je Pavle smatrao da ga se ne može osuditi zbog njegovog drugačijeg uvjerenja, a to potvrđuje i Zajednica u ovom članku. Iako se njegovo gledište i nada u uskrsnuće mrtvih u nekim detaljima razlikovala od gledišta farizeja on je smatrao da se ta razlika koja proturječi njihovom učenju ne može koristiti za osudu jer je zajedno s njima dijelio temeljnu istinu o uskrsnuću, a to je uskrsnuće tijela koje je jasno izraženo u Bibliji.

Saduceji s druge strane nisu vjerovali u uskrsnuće jer su vjerojatno svoju spoznaju temeljili na djelomičnoj istini i primjerima uskrsnuća osoba koja su poslije opet umrli. Pavle ih nije mogao osuditi jer nisu imali onu vjeru u uskrsnuće koja se treba temeljiti na vjeri u Krista koji je svojim uskrsnućem “ukinuo smrt, a rasvijetlio život i neraspadljivost“ (2.Ti 1:10). S druge strane, kršćani koji svoju nadu polažu u Krista su mogli biti optuženi za krivo učenje ukoliko su nijekali uskrsnuće tijela, jer bi time nijekali i Isusovo uskrsnuće. Npr. Himenej i Filet su “odstupili od istine“ i potkopavali vjeru drugih jer su imali svoju verziju uskrsnuća, “govoreći da je uskrsnuće već bilo“ (2.Ti 2:18). Ako je Pavle ovu dvojicu žigosao kao lažne učitelje onda treba vidjeti prema izvještaju iz 1.Timotejeve 1:19,20, da su Himenej i Filet “odbacili vjeru i čistu savjest i doživjeli brodolom vjere“, te su hulili na istinu, tj. na Krista jer je on 'istina' koja je rasvijetlila uskrsnuće tijela i vječni život. Njihova verzija uskrsnuća je potpuno odbacila temeljno kršćansko učenje o uskrsnuću Isusa koji je bio prvina onih koji će uskrsnuti u vječni život na zemlji. Takva verzija odbacuje i pravu vrijednost otkupnine i spasenja po Kristu kojom se treba ispuniti Božji naum sa zemljom pa nikako ne može biti u istoj kategoriji onog gledišta kojim netko vjeruje u uskrsnuće tijela, ali ima svoju verziju po kojoj, osim uskrsnuća tijela koje će nastupiti u budućnosti, vjeruje da postoji i uskrsnuće izvan tijela (koje se navodno odigrava od 1918-te godine). Kad ova verzija u uskrsnuće izvan tijela ne bi bila točna i dalje ostaje temeljno vjerovanje u uskrsnuće tijela po kojem se određuje kršćansko vjerovanje. Isto tako, ako neće uskrsnuti svi nepravednici, a netko vjeruje da hoće, i obrnuto, onaj koji drugačije vjeruje u odnosu na većinu ne potkopava temeljno vjerovanje u uskrsnuće tijela. To su samo različita gledišta od kojih niti jedno ne potkopava temelje kršćanske vjere u uskrsnuće tijela i svega što je s tim povezano. Da li bi onda Pavle osudio brata koji u svoju obranu ističe one zajedničke temelje vjere koja zasjenjuju neke razlike u gledištima? Odgovor se nameće sam po sebi.

Osim toga Pavle je znao da u sudbenom vijeću postoje različita gledišta. Iako je znao da saduceji uopće ne vjeruju u uskrsnuće tijela, on je iznio svoje uvjerenje koje je dijelio s farizejima. Kako mi to može služiti kao primjer u svojoj obrani? Činjenica je da je vodeće tijelo dugo vremena svoje odluke o uredbama, pravilima i učenjima donosilo dvotrećinskom većinom što znači da nisu svi članovi tog tijela morali imati isto gledište (poput farizeja i saduceja). Iako su bili primorani podrediti se gledištu većine, ova druga grupa neistomišljenika je mogla s vremena na vrijeme otvarati to pitanje zbog svog čvrstog gledišta koja je temeljila na Bibliji i biblijskim primjerima. Članovi vodećeg tijela moraju biti svjesni da i među ostalim vjernicima postoje različita gledišta. Vodeće tijelo može članovima zajednice dati razloge za ono što su odlučili uvesti kao novo gledište ili uredbu, ali ne smiju nikoga isključiti iz zajednice ukoliko se dotični ne može složiti s njima. Najviše što mogu u tom slučaju učiniti da dotičnom bratu oduzmu neke dužnosti ili imenovanja, ali ga ne mogu isključiti zbog različitog gledišta jer bi mogli bezrazložno osuđivati brata kao što su u sličnim situacijama bili starješine židovske i kršćanske zajednice prvog stoljeća.

Problem je u tome što članovi naše zajednice ne znaju što se dešava iza zatvorenih vrata te ne znaju da o nekim stvarima članovi vodećeg tijela imaju različita gledišta. Tako su npr. po pitanju civilne službe među njima godinama postojala neslaganja, pa je bilo sasvim pogrešno što starješine lokalnih skupština to nisu znali, jer da su znali, ne bi isključivali iz zajednice one koji bi po svojoj savjesti odlučili prihvatiti civilnu službu. Starješine nažalost još uvijek nemaju pravo ići protiv uredbi vodećeg tijela pa je u ovoj situaciji vodeće tijelo pogriješilo što nije odmah, kad je vidjelo da se i oni ne mogu složiti oko tog pitanja, tu stvar prepustilo savjesti svakog pojedinca.

Isto je i kod drugih stvari, bilo da se radi o uredbama ili gledištima oko nekih tumačenja. Oni moraju dozvoliti tu slobodu u različitim gledištima dok god postoje neslaganja oko njih i ne bi smjeli nikoga zbog toga isključiti iz Zajednice, ali mogu postaviti uredbu da se one koji se ne slažu sa trenutnim službenim gledištem i kojima savjest ne dozvoljava da postupaju ili da druge uči stvarima u koje nisu sami uvjereni, da takav ne može imati službene dužnosti u skupštini. Primjer Emlyna Thomasa kojega sam često spominjao pokazuje da je on bio svjestan toga da zbog svog drugačijeg gledišta neće moći više biti pastor, ali je i on poput Pavla branio svoje pravo na drugačije gledište zbog kojeg ga se nije smjelo osuditi. O tome piše:

“Emlyn nije odmah svoja saznanja podijelio s drugima. No neki vjernici u njegovoj crkvi u Dublinu primijetili su da u svojim propovijedima ne spominje Trojstvo. Znao je da njegova otkrića neće naići na odobravanje, pa je napisao: “Ne mogu očekivati da ću nastaviti služiti kao svećenik nakon što se izjasnim u vezi sa svojim vjerovanjima.” U lipnju 1702. dvojica njegovih suradnika pozvala su ga na red zbog toga što u propovijedima nije spominjao Trojstvo. Emlyn je priznao da više ne vjeruje u taj nauk i rekao je da je spreman povući se iz svećeničke službe.“ (Stražarska kula, 1.4.2014)

S obzirom da starješine u nekim slučajevima mogu smatrati da je neki brat pogriješio jer misle da je izašao iz okvira Svetog Pisma, sudbeno viječe može sagledati sve ono što brat iznosi u svoju obranu pogotovo ako se zna da se brat u svakom pogledu drži Božjeg zakona po kojemu živi. Pogledajmo kako je na Pavlovu obranu reagiralo sudbeno vijeće.

19 Pavlova je izjava podijelila Sudbeno vijeće. Izvještaj kaže: “Nastala je velika vika. I neki pismoznanci s farizejske strane ustali su i žestoko se suprotstavili, govoreći: ‘Ne nalazimo ništa loše na ovom čovjeku. Ali ako mu je duh ili anđeo govorio, onda...’” (Djela 23:9). Sama pomisao na to da se Pavlu obratio anđeo bila je krajnje neprihvatljiva saducejima jer oni nisu vjerovali da postoje anđeli! Svađa između Židova toliko se zaoštrila da je tisućnik opet morao spašavati Pavla (Djela 23:10). ('Temeljito svjedočimo' pogl. 23. st.19)

Kao što vidimo, ovo sudbeno vijeće je bilo otvoreno za javnost, pa je čak i sam rimski tisućnik prisustvovao njihovom procesu u kojem se vidjelo kako koji član vijeća razmišlja. Dok su jedni uvažavali Pavla kao člana svoje zajednice ne nalazeći ništa loše na njemu što bi trebalo osuditi jer su čak dozvoljavali mogućnost da svoje uvjerenje i nadu temelji na svom čvrstom uvjerenju putem nebeskih objava, drugi to nisu uvažavali. Da ne bi dolazilo do svađa unutar sudbenog vijeća onda treba tu stvar regulirati tako da se ne osuđuje nikoga koji svoje čvrsto uvjerenje i gledište temelji po nadahnutim objavama, bilo da je riječ o uvidu u Sveto Pismo pa sve do toga da postoji mogućnost da mu se anđeo obratio. No, u mom slučaju su starješine prihvatili mogućnost da ja imam točna gledišta temeljena na svom dubokom i temeljitom istraživanju, ali da s njima ne smijem izlaziti u javnost, što je uredba koja nema svoje uporište u Bibliji, pa me ne mogu ni suditi po Božjem zakonu i načelu. Jednom ranijom prilikom je Sudbeno vijeće oslobodilo apostole ali su im strogo zabranili da ne govore o onome što su vidjeli i čuli. No, ta zabrana je bila ljudska a ne Božja pa joj se apostoli nisu pokorili.

Ja znam da se nakon svega ovoga što sam iznio u svoju obranu starješine ne bi mogle složiti oko toga da li me treba strogo ukoriti ili ne. Naime, kad bi izabrali sedamdeset starješina iz raznih skupština koji bi bili upoznati sa cijelim ovim slučajem uzimajući u obzir primjere iz Biblije i moju obranu, onda bi među njima također bilo podjele. No kad su u pitanju samo trojica starješina Prizivnog odbora od kojih neki čak i ne smiju braniti drugačije gledište jer bi time doveli u pitanje svoje imenovanje (Tomić), a neki čak i službu zbog koje imaju materijalnu korist od Zajednice koja ih financira (Vidić), onda treći starješina (Marinov), čak i kad bi stao u moju obranu, njegova riječ ne bi prevagnula. Iako bi oni trebali biti neutralni u prosuđivanju, veliko je pitanje da li to mogu biti jer iznad njih stoje istaknuti starješine (biskupi). U vezi Emlyna se unaprijed znalo da će biti osuđen jer piše:

“U svom djelu True Narrative of the Proceedings (Prava istina o suđenju) izjavio je: “Teretilo me se da sam napisao i objavio knjigu u kojoj sam navodno pohulio na Boga zlobno ustvrdivši kako Isus Krist nije jednak Bogu Ocu.” Suđenje je bilo čista farsa. Emlynu su zajedno sa sucima sudila i sedmorica biskupa Irske crkve. Nije mu bilo dopušteno da išta kaže u svoju obranu. Poznati odvjetnik Richard Levins kazao mu je da će ga “progoniti poput kakvog vuka” i da mu neće dopustiti da se brani. Na kraju suđenja Richard Pyne, koji je bio na čelu Suda, rekao je porotnicima da su “gospoda biskupi ovdje” ako oni ne donesu očekivanu odluku. Tim im je riječima možda dao naslutiti da će biti kažnjeni ako Emlyna proglase nedužnim.“ (Stražarska kula, 1.4.2014)

Pitanje je da li se starješine boje da će biti kažnjeni od onih biskupa iznad sebe ukoliko bi me oslobodili optužbe? Mene se tereti da sam napisao i objavio knjigu u kojoj iznosim da je Isus svoj početak imao na zemlji a ne na nebu. Da li sam time pohulio na Boga i zlobnim riječima ustvrdio da Isus nije biće kakvim ga oni vide? Bojim se da i starješine koji sude u ovom mom slučaju ne mogu suditi po svojoj savjesti jer im je nametnuta kolektivna savjest kojom se brani službeno učenje. Oni se više boje istaknutog čovjeka koji je iznad njih nego Boga čija su načela i mjerila iznad ljudskih. Osim toga oni svjesno pokazuju pristranost. Naime, ukoliko imaju stav da je riječ jednog istaknutog starješine ili vodećeg tijela prihvatljivija iako se može pokazati pogrešnom, od riječi nekog običnog brata koja se može dokazati ispravnom, onda je to pristrano. "Braćo moja, je li moguće da vjerujete u našega Gospodina Isusa Krista, slavu našu, a istovremeno pristrano postupate?"... “Mudrost odozgo … nije pristrana“ (Jk 2:1; 3:15-18). Starješine koji ne uvažavaju mudrost odozgo, nego onu ljudsku mudrost potiču probleme što se može vidjeti i u ovom sporu. Zato mora postojati netko tko je iznad njih i tko je neutralan, a koji bi se trebao zauzeti za pravo i pravdu. Za Pavla se zauzeo čovjek koji nije bio član zajednice ali je bio odgovoran da se unutar Rimske vlasti provodi zakon koji štiti svakog građanina. U ovom slučaju bi jedina mjerodavna osoba mogla biti državni službenik koji bi bio upoznat sa slučajem i koji bi mogao zaštiti moja prava. No smatram da to nije potrebno ukoliko starješine uvaže gledišta apostola Pavla koji je po autoritetu bio iznad njih, a ujedno i pravnik.

Da bi mogao sa slobodom iznositi svoje uvjerenje unutar židovske zajednice kojoj je pripadao, Pavle se s pravne strane trudio “…u obrani i zakonskom potvrđivanju prava na propovijedanje dobre vijesti“, a samim ti i na javno objavljivanje svojih uvjerenja (Fil 1:7). Ono što je iznosio je bilo malo drugačije od onoga u što su vjerovali mnogi Židovi jer je njegova vjera bila nadopunjena spoznajom o Mesiji (Kristu). Zbog toga je morao braniti svoje pravo na javno objavljivanje svojeg vjerovanje tražeći pred zakonodavcima da to ne smatraju otpadničkim ili bogohulnim. Dok je kao farizej ranije revnovao za svoje otačke običaje on je osuđivao svoju braću koju je progonio zbog njihovog novog i drugačijeg uvjerenja. Na svom primjeru je uvidio gdje je pogriješio jer se nesvjesno našao kao borac protiv Boga.

“Time što je odbacio karijeru farizeja i postao sljedbenik Isusa Krista, Pavao je u praksi primijenio savjet svog bivšeg učitelja da se treba čuvati ”da se kako ne nadjete kao bogoborci“. Kad je prestao progoniti Isusove učenike, Pavao se prestao boriti protiv Boga. Umjesto toga, postavši Kristov sljedbenik, postao je jedan od ’Božjih suradnika‘“ (1. Korinćanima 3:9, St). (Stražarska kula, 15.7.1996. str.29)

Pavle (Savle) se zbog revnosti za židovsku vjeru našao kao 'bogoborac' jer je progonio svoju židovsku braću koja su svoju vjeru nadopunili prihvaćanjem Isusa za Mesiju, što je bilo novo i drugačije od službenog gledišta vjerskog vijeća, ali je sada kada se i sam našao u situaciji da ga drugi u njegovoj zajednici optužuju za uvođenje novih gledišta, uvidio da se i kršćani mogu naći kao bogoborci ukoliko osuđuju svoju braću sa drugačijim gledištima u koja su čvrsto uvjereni ukoliko se prije toga ne provjere Pisma i iznesu dokazi. Čak i kad se iznesu dokazi, gledišta se nisu nametala vjerskim autoritetom nego se svakoga upućivalo da sami ispitaju te dokaze pa je Pavle rekao: “Sve ispitujte da se u to uvjerite, držite se onoga što je dobro!“ (1.So 5:21). Ono što je dobro to je ono što izgrađuje našu vjeru. Istinu kojom se utvrđivalo temelje vjere je trebalo braniti od lažnih učitelja, ali tamo gdje je bila u pitanju djelomična ili nepotpuna spoznaja je bilo omogućena nadogradnja novim gledištima koja je trebalo ispitati i objaviti, ali bez nametanja. Pavle je ispravio svoj neprijateljski stav, pa nije u skupštine unosio kruta i nerazborita pravila i stavove. To isto očekujem i od svojih starješina koji bi morali još puno toga učiti kako bi ispravno postavljali stvari u svojim skupštinama i ne dozvoliti se da se u ovom i bilo kojem drugom slučaju nađu kao borci protiv Boga i svog brata. 

 


 

Bez obzira kako će starješine uključeni u ovaj spor odlučiti, to će više govoriti o njima nego o meni.