Reformacija 

Čovjek neprestano pokušava svijet u kojem živi promijeniti nabolje. O tome čitamo:

"U gotovo svakom društvu ima ljudi koji se mirno i u skladu sa zakonom bore za reforme. Takve osobe u pravilu nisu anarhisti ni revolucionari budući da većina njih poštuje zakon i ne pribjegava nasilju. Neki od njih nalaze se na istaknutijim položajima u društvu i prednjače u uvođenju promjena, dok drugi nastoje utjecati na ljude na vlasti i potaknuti ih na promjene. Ljudi koji zagovaraju reforme željeli bi da društvo preispita svoj pristup određenim problemima. Oni nisu samo kritičari već nude konstruktivne prijedloge. Da bi skrenuli pozornost na ono za što se zalažu, obraćaju se javnosti, organiziraju demonstracije ili traže publicitet putem medija. Nešto najgore što se takvim ljudima može dogoditi jest to da ih društvo ignorira.

Povijest čovječanstva obiluje reformama. Biblija pokazuje kako je pred oko 2 000 godina jedan govornik odao priznanje Feliksu, tadašnjem prokuratoru rimske provincije Judeje, rekavši mu: ”Zahvaljujući tvojoj dalekovidnosti provode [se] reforme za ovaj narod“ (Djela apostolska 24:2). Otprilike 500 godina prije Feliksa grčki zakonodavac Solon proveo je reforme kojima je poboljšao položaj siromašnih u društvu. Solon je u antičkoj Ateni ”okončao najgora zla koja proizlaze iz siromaštva“, objašnjava The Encyclopædia Britannica.

I u povijesti religije bilo je mnogo reformi. Naprimjer, Martin Luther pokušao je reformirati Rimokatoličku crkvu, čime je utro put protestantizmu." (Probudite se, 22.3.2004. str.5)

Među prvima koji su počeli raspravu o pravovaljanosti Rimske crkve bili su Valdenzi, Lolardi i Husiti. Ono što nisu uspjeli konačno se je obistinilo po njemačkom svećeniku Martinu Lutheru koji je bio toliko predan instituciji kojoj je pripadao da je smatrao da ju treba promijeniti na bolje. Tako je Martin Luter 31.listopada 1517. odlučio započeti raspravu na tada uobičajen način i iznio svojih 95 teza na vrata župne zgrade u Witenbergu.

Koji je danas uobičajeni način i da li je moguće da pojedinci koji nisu na istaknutim pozicijama potaknu vodeće ljude da uvedu neke promjene unutar svojih kršćanskih zajednica? Ja sam osobno pokušao utjecati na istaknute ljude u svojoj zajednici, ali su me ignorirali. Tražio sam da se preispitaju neka učenja, pravila i uredbe. Napisao sam dosta toga i ponudio osnovane argumente i prijedloge a ne samo kritiku. Najprije su me ignorirali, a kad sam navodno prekršio načelo šutnje onda su me isključili, a to je najgore što se nekome može desiti. No ja sam u tome ipak vidio nešto dobra jer sam tek tada uvidio stvari koje ne može vidjeti nitko tko je previše emotivno vezan za vjersku organizaciju.

Što bi vi učinili? Možda bi neki napustili takvu zajednicu ili bi našli neki drugi način zagovaranja reformi. Ukoliko zajednica ima politiku ignoriranja bilo kakvih prijedloga koji dolaze od obićnih vjernika, onda pojedinci tu ne mogu ništa postići. Zato je potrebno da što više vjernika bude upoznato sa argumentima koje sami mogu preispitati po načelu apostola Pavla koji je rekao: "Sve ispitujte da se u to uvjerite", i načela apostola Ivana: "Ispitajte potječu li takve izjave od Boga" (1.Solunjanima 5:21; 1.Ivanova 4:1). U svakoj vjerskoj zajednici postoje oni koji žele poticati vodeće ljude na promjene. Oni mogu utjecati na promjene samo ako javno istupaju i naravno da se može desiti da se zbog toga pojave i drugi koji će vidjeti razloge za te promjene. Ukoliko se uvjere da izjave onih koji ukazuju na potrebne promjene imaju opravdanih argumeneta onda im se mogu pridružiti na način da poštuju Božji zakon i autoritet svoje zajednice. Naime, mnogi ljudi vide neke stvari ali nemaju hrabrosti i načina da o njima govore pogotovo jer se boje nešto reći a da ih drugi krivo ne shvate. Oni su poput spavača koji se probude tek onda kada čuju druge da javno progovaraju. Tako je bilo i u drevnom Izraelu kada je Bog pozivao pojedine ljude iz naroda preko kojih je želio apelirati na istaknute muževe da izvrše potrebne promjene. Tim prorocima su se s vremenom pridruživali ti spavači koji su se nazivali 'proročki sinovi' a koji su također stali na stranu tih zahtijeva za reformama vezanim za Božji zakon i uredbe. No takve reforme se mogu provesti ukoliko i autoritet zajednice poštuje gore spomenuta načela i ne ignorira Božju riječ koja može doći od bilo kojeg Božjeg sluge.

U povijesti naroda Izrael je bila provedene jedna reforma od strane mladog kralja Jozije. On je pročitao knjigu Zakona i shvatio da on i narod ne mogu ugoditi Bogu jer žive po pogrešnoj tradiciji koju su im u nasljedstvo ostavili njihovi očevi. Kad je od svojih slugu čuo riječi proročice Hulde bio je potaknut da uvede religioznu reformu (2.Ljetopisa 34:18 - 35:6). Treba imati na umu da su u ono vrijeme kraljevi i svećenici tolerirali uvođenje krivih odredbi u obožavanju, a zatim su snagom svog autoriteta sprječavali bilo koga da ukazuje na promjene ili povratak na izvorne vrijednosti. Tako je jednom prilikom jedan sluga ukazao kralju gdje griješi, ali ga kralj nije poslušao jer je "kraljeva riječ bila jača" od njegove (2.Samuelova 24:4). Budući da je kralj Jozija bio ponizan, onda bi vjerojatno bio spreman u sličnoj situaciji poslušati riječ onog svojeg sluge koji bi mu ukazao što govori Božji Zakon. No, kad se današnji vjerski autoritet uzdiže toliko visoko tvrdeći da nitko iz naroda nema potrebu bilo što ukazivati vodećim starješinama jer oni imaju direktno vodstvo od Boga, onda je pitanje da li će Bog ikada takvima omogućiti da spoznaju neke njegove tajne, a pogotovo da uvide gdje griješe. Dok god budu držali do svog autoriteta u toj mjeri da ignoriraju riječi svoje duhovne braće, onda vjerojatno neće ni uvidjeti da se u nekim stvarima drže pogrešnih tradicija koje su uveli njihovi duhovni očevi. Ipak treba biti pozitivan i vjerovati da postoje oni starješine koji će biti toliko ponizni da prihvate riječi nekog Božjeg sluge, ukoliko uvide da njihova riječ ima snagu Božjeg autoriteta.