Pred istražnim sudom “Stražarske kule“

Istinom protiv istine


 

“Sve ispitujte da se u to uvjerite“, rekao je apostol Pavao kršćanskim vjernicima. Naša se vjera treba zasnivati na ispitivanju činjenica i dokazivanju istine. To je posebno važno kada se zna da vjera treba biti izgrađena na temeljima istinitog učenja. Budući da među stotinama kršćanskih zajednica postoje nesuglasja oko pojedinih učenja i tumačenja onda se podrazumijeva da postoje dvije istine - jedna istina je ona biblijska, a druga je ona institucionalna koja se temelji na dogmama, doktrinama i učenjima koja su jedinstvena za svaku pojedinu kršćansku zajednicu. Institucionalna istina može biti prihvatljiva za mnoge vjernike jer ima dodirne točke sa biblijskom istinom, ali je činjenica da su neka od tih učenja kriva i lažna jer podliježu korekcijama pa čak i odbacivanjima. Sve dok su takva učenja prisutna i održiva snagom vjerskog autoriteta, ona u okviru institucionalne istine drži vjernike u određenoj zabludi. No, biblijska istina je pouzdana i nikakvo je krivo tumačenje ne može sakriti od iskrenih ljudi koji je traže.

U početku svog kršćanskog života nisam imao potrebu ispitivati i uvjeravati se, jer sam kao član zajednice Jehovinih svjedoka bio uvjeren da iza te vjerske organizacije stoji Bog koji preko izabranih ljudi upravlja društvom 'Watch Tower' ('Stražarska kula'), te da nam oni nude istinu u koju se možemo potpuno pouzdati. Prihvatio sam zadatak da drugim ljudima objavljujem i prezentiram tu istinu kao sastavni dio dobre vijesti o Božjem kraljevstvu. Kasnije sam kao skupštinski starješina ili nadglednik imao zadatak da pripremam razne govore i biblijska predavanja u kojima sam trebao izgrađivati našu zajedničku vjeru i dokazivati što je istina po pitanju biblijskih učenja. Da bi ta predavanja bila što razumnija za njih sam se temeljito pripremao. Svaku temu sam dobro istražio pomoću Biblije i publikacije Zajednice. No, tada sam počeo nailaziti na neke kontradiktornosti između onoga što je zapisano u Bibliji i onoga što je bilo objašnjeno u tim publikacijama.

Sve je započelo kada sam 1994. godine, kod pripremanja jednog predavanja utvrdio da se vremenski okvir suvremenog ispunjenja Isusovog proročanstva o izbijanju ‘velike nevolje’ ne poklapa sa terminom kojeg je Zajednica desetljećima smatrala mjerodavnim. Moja se sumnja kasnije pokazala točnom. Naime, Zajednica je nekoliko godina kasnije ukinula svoje pogrešno tumačenje te korigirala vremenski okvir i time uvela novo objašnjenje koje se poklapalo s mojim (vidi Stražarska kula, 1.5.1999. str.15,16). To mi je dalo dodatni poticaj da se posvetim istraživanju svega onoga što je moglo odudarati od biblijskog konteksta u želji da dam svoj doprinos što boljem razumijevanju biblijske istine. Međutim, uvidio sam da nitko od vjernika i starješina ne smije dovoditi u sumnju učenja Zajednice, nego moraju zastupati čak i ono u što nisu potpuno uvjereni. Zato sam potajno u svom vlastitom domu počeo istraživati Bibliju na način da sam se oslobodio svih unaprijed stvorenih zaključaka. Kad sam uvidio da Zajednica zastupa čak i neka kriva doktrinarna učenja, odustao sam od starješinstva, a kasnije i od službe propovijedanja koja se u okviru institucionalne istine smatrala obavezom svakog kršćanina. Savjest mi nije dozvoljavala da bilo koga uvjeravam u nešto što sam smatrao netočnim. Nije mi bilo važno u skupštini imati ugled i hvalu od drugih. Radije sam se doveo u položaj kojeg drugi preziru, nego da zastupam nešto što znam da nije istina. Sva svoja istraživanja sam godinama zapisivao pa je tako 2004. godine nastala knjiga “Tajne nebeskog kraljevstva“. Da bi mogao imati mirnu savjest, želio sam Zajednici skrenuti pažnju na biblijsku istinu, ali sam se suočio sa stavom kojim su starješine trebali prije svega braniti organizaciju i njenu institucionalnu istinu. Nekoliko godina kasnije (2009.) sam dospio pred sudbeno viječe ili pravni odbor jer sam se usudio progovoriti i dovesti u pitanje neka tumačenja i učenja, a time i neka vjerovanja Zajednice. Jedan od članova pravnog odbora mi je u vezi gore spomenutog tumačenja rekao:

“... Ti si nešto mislio “ovako“ pa je kasnije baš došlo takvo objašnjenje (kroz publikaciju Zajednice). To ti je bio vjetar u leđa. Shvaćaš li! Čovjek koji je produbio odnos s Jehovom, on zna da je to što se dogodilo baš sotonska stvar. Ne objašnjenje (nije sotonska stvar), nego Sotona može to (tvoje novo objašnjenje) dobro iskoristiti jer si bio u pravu u krivim stvarima, a to je zato što si nešto smatrao ispravno van Jehovine organizacije, pa neka se to pokazalo dobro (ili istinito).“

Protiv ovakvog stava se nisam uspio izboriti za istinu o kojoj mi je svjedočio sveti duh. Mogao sam biti u pravu i zastupati biblijsku istinu ali sve je to za njih bila kriva stvar jer sam se usudio doći do te istine neovisno od čelnih ljudi Zajednice. Za njih biblijska istina očito nije bila toliko važna jer je dolazila od običnog laika. Odnosno, oni kažu da objašnjenje do kojeg sam došao neovisno od Vodećeg tijela nije sotonska stvar (jer se pokazalo da sam zastupao istinu u vrijeme dok je u vezi spomenutog učenja cijela Zajednica bila u zabludi), ali da Sotona može to moje novo i točno razumijevanje iskoristiti protiv mene i drugih. Ovakav pokušaj povezivanja biblijske istine sa sotonskom igrom da bi se opravdala kolektivna zabluda, je pokazatelj njihove veće odanosti prema instituciji i njenoj istini nego prema Bogu i njegovoj istini. To govori o zasljepljenosti onih koji kažu da imaju oči razuma, a ne žele vidjeti ono što je očito, nego to pokušavaju iskrivljavati samo da bi obranili svoj položaj u organizaciji i svoju institucionalnu istinu koju koriste u borbi protiv prave istine. U takvoj igri je čak i Isus izvukao deblji kraj.

Za Isusa su farizeji također mogli reći da je u pravu ali u krivim stvarima, jer su njegove riječi u kontekstu toga vremena pod okupacijom Rima za njih ipak bile opasne. Bojali su se da će on tom istinom oslabiti njihov autoritet i jedinstvo naroda pa su govorili: “Rimljani će doći i uzeti nam i naš hram i naš narod“ (Iv 11:48). Kad su uvidjeli da njegovo učenje ne mogu dovesti u vezu sa otpadništvom od Boga onda su tražili načina da ga uhvate za riječi i osude kao bogohulnika. Zato su njegovim riječima i djelima pripisivali utjecaj Sotone. Takvu opasnost od Sotone su pokušali vidjeli i moji starješine iako nisu mogli naći niti jednu riječ kojom bi me osudili kao bogohulnika i otpadnika od Boga. Kao što su ljudi poput Isusa i njegovih sljedbenika viđeni kao prijetnja tadašnjem religioznom ustrojstvu, tako se i danas na ljude poput mene gleda kao prijetnju sadašnjem religioznom ustrojstvu. Međutim, na to ne treba gledati kao prijetnju ukoliko se obje strane nađu kao suradnici na istom djelu unapređivanja istine i pravog obožavanja. Nažalost, jednostrano postupanje vjerske institucije je kroz cijelu povijest oduvijek imalo za cilj diskreditirati onu drugu slabiju stranu i stvoriti od nje umjetnu prijetnju iza koje se navodno krije Sotona. S druge strane, da bi vođe tih vjerskih institucija uzdigli sebe i promovirali svoju istinu kao jedinu ispravnu, onda sebe izjednačavaju sa Isusovim apostolima. Pavle je ukazao na to kad je rekao:

“A što činim, i dalje ću činiti, da oduzmem izgovor onima koji traže izgovor da se hvale kako su po službi jednaki nama. Jer takvi su ljudi lažni apostoli, koji (svjesno ili nesvjesno) varaju druge i pretvaraju se da su Kristovi apostoli. A nije ni čudo, jer se i sam Sotona pretvara da je anđeo svjetla. Stoga nije ništa neobično ako se i njegovi sluge pretvaraju da su sluge pravednosti“ (2.Ko 11:12-15).

Očito moramo prihvatiti činjenicu da nije ništa neobično da postoje ljudi koji sebe vide u ulozi Isusovih izabranih apostola kako bi sjedili u Božjoj kući kao neprikosnoveni vjerski autoritet. Često takvi ljudi sjedaju na Mojsijevu stolicu jer su sami sebe uvjerili da su oni glasnici svjetla tj. kanal preko kojih to svjetlo dolazi do ljudi (Mt 32:2). Samim tim i njihovi članovi mogu sebe vidjeti u ulozi nosioca takvog svjetla, pa svoju odanost Bogu iskazuju kroz odanost svojoj vjerskoj organizaciji. No, upravo tu situaciju može iskoristiti Sotona koji preko tako ustrojenih ljudi i organizacija može citirati Bibliju na svoj način i ponuditi svoje djelomično svjetlo. Takvo svjetlo može svima biti prihvatljivo jer se i njime naizgled razbija magla i tama. Ljudi pod tim svjetlom mogu u svojoj revnosti za Boga izbjegavati činiti djela tame i kao zajednica biti prepoznatljivi po moralnosti, poštenju i miru, a da istovremeno zanemare svjetlo istine po pitanju nekih važnih biblijskih učenja. Teško je danas uprijeti prstom u nekoga tko revnuje za Boga i dokazivati mu da u toj svojoj revnosti drži u zabludi sebe i članove svoje zajednice. To je pogotovo teško dokazivati nekima koji svoju vjeru promatraju kroz to svjetlo moralnosti i revnosti za Boga iza koje se ponosno uzdižu iznad nominalnih vjernika drugih kršćanskih zajednica. Još je teže takvima prihvatiti činjenicu da su i oni članovi zajednice koja ne zastupa cjelovitu biblijsku istinu nego samo djelomičnu. No, Biblija je mjerilo po kojoj se može prosuđivati svaku kršćansku zajednicu i njena učenja, a posebno one koji tvrde da su jedini pravi kršćani.

Ovom prilikom ću najprije skrenuti pozornost na jedno djelo tame iza koje još uvijek stoje vjerski vođe raznih kršćanskih zajednica koji se pretvaraju u sluge pravednosti dok izopćivaju svoje članove kao heretike i otpadnike. Oni u toj revnosti i pravednosti uspijevaju raznim izjavama nahuškati svoje članove protiv određenih pojedinaca čija je jedina krivica što su uzeli slobodu da čitaju Bibliju s razumijevanjem. Čitati Bibliju s razumijevanjem podrazumijeva čitati je uz pomoć svetog duha koji nam može pomoći da razumijemo njegove misli u izvornom kontekstu.

Apostol Pavle je tražio od sukršćana da zajedno s drugima,

“... steknu veliko bogatstvo — razumijevanje istine, razumijevanje u čiju su točnost posve sigurni — i kako bi dobro upoznali Božju svetu tajnu: Krista.“ (Kol 2:2)

Samo onda kada smo točno sigurni u razumijevanje istine povezane s Kristom, mi možemo osjetiti to bogatstvo jer u nastavku Pavle kaže:

“U njemu su sakrivena sva blaga mudrosti i znanja. To govorim zato da vas nitko ne prevari uvjerljivim riječima.“ (Kol 2:3,4).

Uvjerljive riječi nekog vjerskog autoriteta mogu zvučati istinito i prihvatljivo, ali Pavle takvim riječima ne daje na važnosti ukoliko ne pružaju potpuno razumijevanje Božje tajne. One mogu biti prijevara čak i onda kada neki vjerski autoritet u vlastitoj samouvjerenosti tvrdi da zastupa istinu, pogotovo kad se u spektru raznih istinitih učenja kriju i ona kriva učenja koju mnogi ne mogu ili čak odbijaju prepoznati. Stoga se dešava da i ova Zajednica pod upravom i patronatom Društva Watch Tover, snagom svog autoriteta svjesno ili nesvjesno zadržava koprenu na očima svojih članova, dok istovremeno sudi nekome tko je bez njene pomoći skinuo tu koprenu sa svojih očiju.

Apsurdno je tvrditi da Sotona može točno razumijevanje biblijske istine iskoristiti protiv mene i učiniti me ponosnim, dok Zajednica ostale članove štiti od Sotone jer oni ponizno i slijepo prihvaćaju i slijede sva njena učenja, pa makar se neka od njih mogu pokazati djelomično ili potpuno lažnima i pogrešnima. To je u kontradiktornosti sa onim što je Isus rekao. Za one koji upoznaju istinu rekao je da će ih ona osloboditi (Iv 8:32), dok je za one slijepe poslušnike i njihove vjerske vođe koji se koriste svojom institucionalnom istinom rekao:

“Pustite ih! Oni su slijepi vođe. A kad slijepac slijepca vodi, obojica će u jamu pasti.“ (Mt 15:14).

Ne želim nikoga prikazivati kao 'slijepca', a najmanje starješine svoje Zajednice, ali je činjenica da vjerski autoriteti često vode ljude k Bogu, a usput im ne dozvoljavaju da svojim vlastitim očima razuma vide ono što je jasno zapisano u Božjoj riječi. To je opasno i za kršćanske vođe i za njihove sljedbenike. Toga se treba bojati svaki kršćanin i protiv toga treba javno govoriti, a ne se boriti protiv biblijske istine koja može doći od nekog običnog laika.

Netko je jednom rekao da je autoritet biblijske istine važniji od istine vjerskog autoriteta. I to je točno. Biblijska istina može biti opasna samo ako se netko boji da će ona poremetiti temelje vjerske institucije i dovesti u pitanje njen autoritet. Društvo Watchtower je više puta branilo svoj autoritet kad je bio doveden u pitanje zbog promjena u tumačenjima. Tako je u primjeru krivog tumačenja kojeg sam maloprije naveo, desetljećima uvjeravalo sve nas u jedno, što je kasnije moralo odbaciti. Umjesto da su odgovornost za to pripisali sebi kao Vodećem tijelu koje nas je uvjeravalo u nešto što ne drži vodu, oni su u navedenom članku tu odgovornost prebacili na sve nas, pa su napisali:

Božji je narod nekada [krivo] smatrao da je prva faza velike nevolje započela 1914, a da će završni dio nastupiti u bitki od Harmagedona (Otkrivenje 16:14, 16; usporedi Kulu stražaru od 1. travnja 1939, na 110. stranici [engl.]).“ (Stražarska kula, 1.5.1999. str. 16. odl.10)

Ovakvim izjavama se uvijek nametala kolektivna odgovornost Božjeg naroda za ta i druga kriva tumačenja. No ja nisam želio biti dio takvog kolektivnog uma koje proučava Bibliju samo kroz institucionalne naočale. Kad se neka biblijska učenja sagledavaju kroz te naočale onda se dobiva jedna sasvim druga slika od one koju bi se dobilo čitajući Bibliju bez tih naočala. Iako te naočale imaju za cilj pojasniti sliku i izoštriti nijanse spektra različitih boja, događa se da one ujedno izjednačavaju nijanse nekih osnovnih boja uslijed čega nastaje kontekstni daltonizam. Zbog toga velika većina ne može jasno raspoznati razlike između pojedinih biblijskih stavaka pa ne raspoznaju neke važne duhovne slike i istine koje se kriju u Bibliji. S tim naočalama je posebno teško promatrati ona učenja koja zahtijevaju dubinu jer neke biblijske istine treba promatrati u tri dimenzije kako bi dozvoliti našem mozgu da obrađuje i kombinira dvije slike u jednu cjelovitu sliku. Jedna slika je ona osnovna informacija koju dobivamo iz fokusa, a druga je ona koja dolazi iz konteksta Biblije. Kad sam upotrijebio te trodimenzionalne (3D) naočale tamo gdje je to bilo potrebno počeo sam se radovati što u biblijskom kontekstu mogu jasno raspoznati istine koje do sada nisam vidio iako sam u njih često gledao. Znao sam da moja braća s razlogom ne vide te istine i da ih krivo tumače. Što sam trebao učiniti? Da li sam trebao šutjeti? Kad sam uvidio da postoje neka tumačenja i vjerovanja koja odudaraju od biblijskog konteksta odlučio sam o tome progovoriti pred starješinama na mudar, oprezan i bezazlen način. Budući da moji starješine nisu mogli osporiti činjenicu da ja svojim drugačijim objašnjenjima zastupam istinu, onda dozvoljavam svakome tko ovo čita da se sami uvjere da li je ta istina koju Zajednica još nije objavila, opasna za mene i moju braću u vjeri ili je ona opasna samo za vjerske vođe i organizaciju kojom upravljaju.

Zbog navodne opasnosti, ti isti starješine od kojih je Božja riječ zatrta nekim pokrivalom, sudili su, ne samo meni, nego i Bogu koji je to pokrivalo skinuo sa mojih očiju. Sudili su mi jer me je sveti duh pokrenuo i dao mi vjetar u leđa da nastavim na isti način uvjeravati se u biblijsku istinu koju sam želio suprotstaviti institucionalnoj istini. Stoga su svim silama željeli maknuti me od takvog vjetra i staviti me u zavjetrinu iza zidova Stražarske kule. Budući da u tome nisu uspjeli izbacili su me izvan organizacije, misleći da su me time izbacili “van u tamu“ (Mt 8:12). Dok sam bio ‘vani’ imao sam priliku iz jednog novog kuta gledati kako Zajednica svojim stavom nastavlja podupirati stvari koje pripadaju tamnoj strani srednjovjekovne kršćanske prošlosti.