Čovjek novog stvaranja


 

Hebrejski sveti spisi (SZ) započinju opisom prvog stvaranja po Bogu, a kršćanski grčki spisi (NZ) opisom novog stvaranja po Kristu. Novo stvaranje je stvaranje novog čovjeka – drugog Adama. Isus je odmah na početku svog propovjedničkog djelovanja objavljivao vijest o Božjem kraljevstvu u koje je uključeno 'novo stvaranje' pa je svojim apostolima obećao da će “prilikom ponovnog stvaranja“ zajedno s njim upravljati Božjim kraljevstvom na zemlji, na kojoj će se tada potpuno vršiti Božja volja (Mt 19:28). Apostol Petar je tadašnjim Židovima predstavio “Isusa, kojeg nebo mora zadržati do vremena obnove svega o čemu je Bog govorio preko svojih svetih proroka“ (Dj 3:20,21). S obzirom da su proroci proricali rođenje čovjeka kojega će Bog učiniti svojim prvorođenim sinom i Mesijom (Kristom) i da su apostoli o Isusu govorili samo kao o čovjeku koji je nastao nadnaravnim činom rođenja, a ne kao predpostojećem nebeskom biću, onda je sasvim normalno da se pitamo:

Što znače izjave da je Bog 'po Kristu' sve stvorio?

Da li se te izjave odnose na prvo stvaranje ili ukazuju na 'novo stvaranje'?

U Bibliji se spominju dva stvaranja. Jedno se odnosi na prvo stvaranje neba, zemlje i čovjeka 'po Bogu', a drugo stvaranje se odnosi na novo stvaranje, odnosno stvaranje 'novih nebesa, nove zemlje' i novog čovjeka 'po Kristu'. Sam Bog je još davno rekao: “Jer, evo, ja stvaram nova nebesa i novu zemlju“ (Iz 65:17). Zato je apostol Petar rekao: “Ali po obećanju njegovu očekujemo nova nebesa i novu zemlju u kojima će prebivati pravednost“ (2.Pe 3:13). Tu pravednost će uživati nova stvorenja. Ovdje vidimo da Bog kaže kao već 'stvara nova nebesa i novu zemlju', što podrazumijeva i stvaranje 'novog čovjeka', dok apostol Petar govori da sada mi živimo u iščekivanju vremena kada ćemo živjeti u tim novim i pravednim uvjetima. Ovo stvaranje 'neba i zemlje' je simbolično tako da riječ i pojam 'stvaram' i 'stvorio' nema bukvalno značenje stvaranja nečega iz ničega nego ima jedno sasvim novo značenje u povezanosti sa obnovom postojećeg stvarstva. Kad se nešto obnovi i kad to stvarstvo ponovno počne služiti svojoj prvobitnoj svrsi, onda se može reći da je to nanovo stvoreno.

    • novo 'stvaranje' = 'obnova' već stvorenog

Sve što je sada trebalo 'stvoriti' je bila 'obnova' koja je trebala rezultirati novim stvarima neba i zemlje. Zato "nebo mora zadržati Isusa do vremena obnove svega o čemu je Bog govorio preko svojih svetih proroka iz staroga doba" (Dj 3:21). Bog nije namjeravao sve uništiti pa sve ponovo stvarati nego je iz postojećeg stvarstva trebalo poništiti grijeh i smrt i omogućiti život (Tit 3:5). Stoga je dobra vijest uključivala Kristovu ulogu u novom stvaranju tj. u obnovi postojećeg stvarstva. Stoga, izraz 'stvoreno po Kristu' ukazuje na obnovu Božjeg stvarstva, a ne na doslovno stvaranje iz knjige Postanka.

Dobra vijest o novom stvaranju, kao obnovi svega o čemu je Bog unaprijed govorio, je neminovno uključivala Krista, a ne samo Boga, jer je Isus svojim udjelom u novom stvaranju trebao poništiti djela prvog čovjeka. Kad je prvi čovjek svojim grijehom onemogućio nastavak Božjeg procesa u ostvarenju prvobitnog nauma, Bog je prokleo čovjeka i zemlju riječima: “zemlja neka je prokleta zbog tebe. (…) U znoju lica svojega kruh ćeš svoj jesti dok se ne vratiš u zemlju, jer od nje si uzet. Jer si prah i u prah ćeš se vratiti” (1.Mo 3:17-19). Da bi se to prokletstvo ukinulo trebalo je obnoviti čovjeka preko kojega bi se skinulo prokletstvo sa zemlje. Nije trebalo uništiti zemlju i čovjeka nego izvršiti obnovu postojećeg stvarstva. Ako je po čovjeku zemlja bila prokleta, po čovjeku je trebalo to prokletstvo poništiti i po tom čovjeku tj. po Kristu kao čovjeku obnoviti grešno čovječanstvo da bude 'novo stvorenje'. “Dakle, ako je tko u zajedništvu s Kristom, on je novo stvorenje. Ono što je staro prošlo je, i gle, novo je nastalo“ ( 2.Ko 5:17). Kao što je obnova čovječjeg odnosa sa Bogom nazvano 'novo' ili 'ponovno rođenje' po kojem nastaju 'nova stvorenja', tako je obnova zemlje i ljudskog društva nazvano 'novo' ili 'ponovno stvaranje'.  

    • Obnova – ponovno stvaranje – 'novo nebo i nova zemlja'
    • Obnova – ponovno rođenje – 'novo stvorenje'

Isus je kao prvo 'novo stvorenje' dobio svoju ulogu u ponovnom stvaranju tj. u obnovi svega što je stvoreno. No, kako znamo da je Isus prvo novo stvorenje? Razmotrimo što Pavle kaže:

“Dakle, s njim smo pokopani svojim krštenjem u njegovu smrt, kako bismo, kao što je Krist uskrsnut iz mrtvih Očevom slavnom moći, i mi isto tako (kao Isus) živjeli novim životom.“ (Ri 6:4)

Apostol Pavle Isusovo iskustvo poistovjećuje s onim što mi najprije trebamo doživjeti u duhu prilikom krštenja. Isusov život, smrt i uskrsnuće trebamo promatrati kroz duhovnu prizmu koje je tim fizičkim aspektima dalo duhovnu dimenziju. Stoga Pavle kaže da mi isto kao i Isus prolazimo iz smrti u život kako bi 'živjeli novim životom'. Novi život može biti samo u novim stvorenjima pa je stoga Isus prvo novo stvorenje u kojemu je pobijeđena smrt. Apostol Pavle tu temu razrađuje jer kaže za Isusa:

On je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja. (...) On je početak (novog stvaranja), prvi koji je ustao iz mrtvih, da u svemu bude prvi.“ (Kol 1:18)

Isus - prvi u novom stvaranju, prvo Božje novo stvorenje

Isusa se ovdje smatra 'prvorođencem svakog stvorenja', ali se naglašava da je taj status prvorođenog u odnosu na druga stvorenja dobio uskrsnućem kao prvo novo stvorenje. Prema tome, Isus je 'prvorođenac svakog novog stvorenja'. Isus Krist to potvrđuje. Naime, on je kao prvo 'novo stvorenje' koje je nastalo uskrsnućem u vječni život, za sebe rekao da je “prvorođenac od mrtvih“ stvorenja, a samim tim i “početak Božjeg stvorenja“ tj. prvi od stvorenja koji su rođena svetim duhom kao Božja djeca i koja su time počela živjeti novim (vječnim) životom (Ot 1:5; 3:14 DK; Iv 1:12,13). “Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi (pravednici) oživjeti. Ali svaki u svom redu: Krist kao prvina, a zatim, za vrijeme njegove prisutnosti (o njegovom dolasku; JB), oni koji su Kristovi“ (1.Ko 15:22, 23). Isus je bio prvo stvorenje koje je dobilo besmrtnost, tj. život bez smrti (vječni život). On je bio prvi od novog stvorenja, a svi mi ćemo po njegovom primjeru biti oslobođeni smrti nakon njegovog dolaska.

Tjelesna obilježja pripadnosti Bogu više nisu važna nego duhovna “Jer nije važno ni obrezanje ni neobrezanje, nego novo stvorenje“ (Ga 2:19). Zato Isus sebe u Otkrivenju uvijek predstavlja u tom svjetlu jer za sebe kaže da je:

“Prvorođenac od mrtvih” (1:5)

“Ja sam Prvi i Posljednji, i živ sam. Bio sam mrtav, ali, evo, živim u svu vječnost“ (1:17,18)

“‘Prvi i Posljednji’, koji je bio mrtav i oživio“ (2:8)

U ovim izjavama Isus sebe uvijek dovodi u vezu sa životom i smrti kao čovjeka. Time želi reći da je On prvi i posljednji koji je živio i umro sa određenom svrhom u korist svih ljudskih stvorenja koja 'po njemu' dobivaju život od Boga. Zato ima najviši autoritet na zemlji jer je u odnosu na ostala 'stvorenja' samo on 'prvi' čovjek tj. 'prvorođenac' koji zamjenjuje Adama kao oca čovječanstva, i samo je on 'posljednji' čovjek tj. “posljednji Adam“ preko kojega Bog ostvaruje svoj naum sa svojim stvorenjima (1.Ko 15:45). Zbog toga je on u odnosu na sva nova stvorenja “početak Božjeg stvorenja“ (Ot 3:14 DK). Čitaoci 'Novi svijet' prijevoda mogu biti zbunjeni jer tu piše da je Isus “početak Božjih djela stvaranja“ (Ot 3:14 NW). Time se aludira da je riječ o stvaranju iz knjige Postanka čime se sprječava da vjernik razlučuje nadahnute izjave na ispravan način. Ovdje nije riječ o početnim djelima stvaranja, jer Isus sebe ne predstavlja kao prvo nebesko stvorenje nego kao prvo novo (ljudsko) stvorenje po kojemu je Bog počeo sa stvaranjem tj. obnovom čovječanstva. S Kristom započinje stvaranje 'novog svijeta'.

Da bi razumjeli izraz 'početak Božjeg stvorenja' razmotrimo dva slična izraza koja imaju istu misao:

Otkrivenje 3:14

GRK: ἀρχὴ τῆς κτίσεως τοῦ θεοῦ

"the beginning of the creation of God"  -  "početak Božjeg stvorenja"

 

Marko 13:19 

GRK: ἀπ' ἀρχῆς κτίσεως ἣν ἔκτισεν ὁ Θεὸς

"the beginning of the creation which ho Theos"  -  "početak stvorenja što ga je Bog stvorio" 


 'Božje stvorenje'  'stvorenje što ga je Bog stvorio'

Izraz 'Božje stvorenje' je skraćeni oblik izraza 'stvorenje što ga je Bog stvorio'. U evanđelju po Marku (13:19) Isus govori o početku stvaranja svijeta (čovječanstva) po Bogu u kojem je Adam bio 'početak Božjeg stvorenja', dok u Otkrivenju (3:14) on sebe identificira kao 'početak Božjeg (novog) stvorenja' jer je predstavljao drugog ili novog Adama. On je 'početak' ili prvi čovjek koji je po Bogu dobio slavu vječnog života dok sva ostala ljudska stvorenja taj život dobivaju nakon njega i po njemu. Međutim, sva ostala 'nova stvorenja' moraju još čekati svoju slavu pa apostol Pavle kaže:

“Stoga smatram da patnje sadašnjeg vremena nisu ništa u usporedbi sa slavom (vječnog života) koja će se objaviti na nama (kao što se objavila na Isusu). Jer stvorenje željno iščekuje objavljivanje sinova Božjih (Isus je prvi koji je objavljen kao sin Božji, prvo novo stvorenje). Jer stvorenje je podloženo ispraznosti — ne svojom voljom, nego po onome koji ga je podložio — ali je pritom pružena i nada da će i samo stvorenje (poput Isusa) biti oslobođeno robovanja raspadljivosti i dobiti slavnu slobodu djece Božje. Jer znamo da sve stvorenje (cijeli ljudski rod) zajedno uzdiše i da je u boli sve do sada. I ne samo to, nego i mi (nova stvorenja) koji imamo prvine, naime duh (zalog života u sebi), i mi u sebi uzdišemo, željno očekujući posinjenje, oslobađanje od svojega (raspadljivog) tijela putem otkupnine.“ (Ri 8:18-23)

Da bi razlučili dva stvaranja o kojima Biblija govori, moramo uzeti u obzir one izjave u kojima se koriste točno određeni izrazi, a koji nam pomažu da razlučimo ta dva stvaranja kako bi Isusa smjestili u onaj kontekst koji potpuno odgovara njegovoj mesijanskoj ulozi. Zašto je to jako važno napraviti? Apostol Petar kaže za Pavlove poslanice: “No u njima ima teško razumljivih misli, koje neupućeni i nepostojani izvrću“ (2.Pe 3:16). Koje su to misli koje je teško razumjeti? To je lako primijetiti, a među njih su upravo one koje govore o 'novom stvorenju' i 'novom stvaranju' po Kristu.

Treba uzeti u obzir da je Pavle u svojim poslanicama o Isusu govorio kao čovjeku koji je živio, umro i uskrsao te da će Bog preko tog čovjeka suditi svijetu i ukinuti smrt zauvijek. Nigdje nema dokaza da je govorio o doslovnoj inkarnaciji jer bi ga onda Židovi i po tom pitanju optuživali, budući da to nije bilo židovsko gledište koje bi se moglo potvrđivati hebrejskim spisima. Židovski vjerski vođe koji su čuli Pavlove javne propovijedi su ga progonili samo zato što je tvrdio da je Bog tog čovjeka Isusa kojeg su oni ubili, učinio Gospodinom i Kristom. U jednoj prilici su ga glavari svećenički i starješine židovski optuživali pred Festom. Tada je Fest rekao kralju Agripi da tužitelji nisu Pavla “optužili ni za kakvo zlodjelo (…) nego su s njim imali nekakve sporove o svojim vjerovanjima i o nekom Isusu (čovjeku) koji je umro, ali za kojega Pavao tvrdi da je živ“ (Dj 25:13-21). Očito nitko Pavla nije optuživao da je govorio o Bogu ili anđelu koji je postao čovjek i koji je u ulozi čovjeka umro i uskrsnuo.

Pavle je svoje poslanice pisao kako bi istaknuo dobru vijest koja je uključivala svetu tajnu novog stvaranja po Kristu. On je imao vizije u kojima je vidio novu stvarnost te je u svojim poslanicama pisao o novom početku stvaranja po Kristu. Zato trebamo njegove riječi sagledavati u tom duhu njegovog izražavanja i pisanja jer je samo na takav način mogao objaviti svetu tajnu dobre vijesti o Kristu. Ukoliko zanemarimo kontekst novog stvaranja, pa izraz 'stvorio' dovodimo u vezu samo sa prvim stvaranjem onda možemo ići dalje od onoga što je napisano jer oni koji su išli dalje od duha onoga što je bilo izraženo, su na tim riječima išli toliko daleko da su Isusa povezali sa sustvoriteljem koji je učestvovao u prvom stvaranju i na kraju ga izjednačili sa samim Bogom Stvoriteljem. Naime, kad bi stvaranje 'po Kristu' doslovno tumačili onda bi neupućeni u Pavlov način izražavanja to pripisali prvom doslovnom stvaranju i tako propovijedali “drugačijeg Isusa“ (2.Ko 11:4).

  • Prvo stvaranje – stvori Bog nebo i zemlju (doslovno izražavanje)
  • Novo stvaranje – stvori bog novo nebo i novu zemlju (simbolično izražavanje)

 


Prvo stvaranje

Što je Pavle mogao saznati iz hebrejskih spisa u vezi prvog stvaranja? Pogledajmo:

“Bog je tada stvorio čovjeka na sliku svoju, na Božju ga je sliku stvorio — stvorio ih je muško i žensko… Bog je tako stvorio sve što je i naumio načiniti.“ (1.Mo 1:17; 2:3)

On kaže: “Ja sam načinio zemlju i čovjeka stvorio na njoj. Svojim rukama ja sam razapeo nebesa i zapovijedam svoj vojsci njihovoj.” (Iz 45:12)

“Ja sam načinio zemlju i čovjeka stvorio na njoj.“ (Iz 45:12) 

Već u samom uvodu poslanice Rimljanima Pavle govori o Bogu kao Stvoritelju čija se svojstva vide u svemu onome što je stvorio. Zato je napisao: “Jer njegova se nevidljiva svojstva, naime njegova vječna moć i božanstvo, jasno vide još od stvaranja svijeta, budući da se razabiru po onome što je stvoreno“ (Ri 1:20). Pavle u drugom dijelu ove poslanice kaže za Stvoritelja:

Jer sve je od njega i po njemu i za njega.“ (Ri 11:36)

Pavle ovdje ne govori o novom stvaranju nego o prvom stvaranju svega što postoji – materijalni i nematerijalni svemir, te materijalni i nematerijalni svijet živih bića. Tu misao Pavle ističe kada je Atenjanima rekao: “Bog koji je načinio svijet i sve što je na njemu, (…) on sam daje svima život i dah i sve. I od jednog je čovjeka načinio (stvorio) sav ljudski rod da prebiva po svemu licu zemlje (…) Jer po [Bogu] imamo život i mičemo se i postojimo“ (Dj 17:24-28). Kad je u pitanju prvo stvaranje Pavle ne spominje Isusa Krista, niti misao da je Bog preko njega načinio svijet. On spominje samo Boga kao Stvoritelja, onoga “koji je sve stvorio“ (Ef 3:9). Bog sam daje život svima, ne daje ga preko Krista. Taj život je udahnuo u prva materijalna stvorenja a na kraju i u čovjeka Adama, tako da 'po njemu' (po Bogu) imamo život u raspadljivom materijalnom tijelu koji je na sve ljude prenesen preko prvog čovjeka, a ne preko Isusa. No, u 'ponovnom stvaranju' preko drugog čovjeka – drugog Adama – će nam posredovati onaj pravi život tj. vječni život. Zato je Pavle tek u nastavku svog izlaganja rekao za Boga: “Jer je odredio dan u koji je naumio suditi svemu svijetu po pravdi, preko čovjeka kojega je za to odredio, što je potvrdio pred svim ljudima uskrsnuvši ga od mrtvih” (Dj 17:31). Taj 'dan' je dan novog stvaranja svijeta preko novog čovjeka.

Što su proroci starog doba mogli vidjeti u vizijama neba? U knjizi proroka Ezehijela se može čitati o viziji koja je prikazivala slavu Jehovinu. U njoj vidimo Svevišnjeg Boga na prijestolju, a ispod prijestolja četiri nebeska bića sa četiri lica koje prikazuju četiri Božje osobine po kojima je stvorio i anđele i čovjeka. Ta četiri bića su stalno uz njega i u njegovoj pratnji. No ne vidimo neko jedinstveno posebno biće koje bi bilo uz Boga i iznad ta četiri bića (Ez 1.pogl.). U viziji opisanoj u Otkrivenju se uz ta četiri bića vidi i vijeće sastavljeno od 24 anđela koji također stoje oko jednog i jedinog Božjeg prijestolja (Ot 4:2-8). U drugoj prilici su Židovi u svojim svetim spisima mogli vidjeti gdje se Bog obraća, ne nekom svom jedinstvenom sinu, nego vijeću anđela i pita ih da li tko od njih zna kako prevariti kralja Ahaba. Više njih se javilo za riječ i “jedan je rekao ovako, a drugi onako. Naposljetku je izašao jedan duh (anđeo), stao pred Jehovu“ i rekao kako bi on to učinio, pa je njegov prijedlog Bog prihvatio te mu rekao: “Idi i učini tako!“ (1.Kr 22:19-25). To je i Židovima u ono vrijeme pomoglo uvidjeti s kim je Bog razgovarao kad je rekao: “Načinimo čovjeka na sliku svoju, nama sličnog“ (1.Mo 1:26).

“U početku stvori Bog nebo i zemlju“, a na kraju stvaranja Bog stvori čovjeka, odnosno muškarca i ženu. Isus je to potvrdio kad je govorio “da ih je stvoritelj njihov u početku načinio kao muško i žensko“ (Mt 19:4; 1.Mo 1:1,27: 5:2). Također je ljudima govorio o “početku svijeta (stvorenja), što ga je Bog stvorio“ (Mk 13:19). Isus nije ni tada a ni u bilo kojoj drugoj situaciji izjavio da je Bog po njemu stvorio čovjeka i sve ostalo na nebu i na zemlji. Ako neki tvrde da je Isus za sebe govorio da je doslovno 'sišao s neba', i da je izrazom 'sin Božji' mislio na svoje nebesko božanstvo, zašto onda on nije ovom prilikom to potvrdio na način da je dodao kako je Bog 'po njemu' načinio čovjeka? Iako je Isus koristio zagonetke i simboličan jezik kako bi istakao svoju mesijansku ulogu koja mu je bila određena prije rođenja, njegovi apostoli nisu bili navedeni da te riječi i pojmove pripišu preegzistenciji jer bi onda i sami bili navedeni da Isusa gledaju kao nebesko biće, a ne kao čovjeka i vjerojatno bi ga pitali o stvarima neba u koja čovjek želi zaviriti. No, takvih pitanja i izjava nema.

U Otkrivenju vidimo Boga “koji sjedi na prijestolju“ a nebeska bića gdje mu se klanjaju govoreći:  “Dostojan si, Jehova, Bože naš, primiti slavu i čast i moć, jer si ti sve stvorio i tvojom voljom sve postoji i stvoreno je.” (Ot 4:10,11). Kad je u pitanju cjelokupno stvarstvo onda ni anđeli ne daju čast Isusu kao sustvoritelju nego samo Bogu koji je sve stvorio. Da je Isus bio sustvoritelj, onda bi i njemu iskazivali čast kao takvome. Također vidimo jednog od jakih anđela, tj. jednog arhanđela koji se “zakleo se onim (tj. s Bogom) koji živi u svu vječnost, koji je stvorio nebo i ono što je na njemu, zemlju i ono što je na njoj i more i ono što je u njemu“ (Ot 10:5,6). Ni tu nema naznake da je u prvo stvaranje uključen Isus.

U Bibliji možemo čitati kako Božja ‘riječ’ stvara, jer stoji napisano: “Riječju Jehovinom nebesa su sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova... Jer on je rekao i nastalo je, on je zapovjedio i postalo je” (Ps 33:6,9). Kad je Ivan rekao da je sve “postalo preko Božje riječi” onda je mislio na samog Stvoritelja u kojemu je prisutna njegova “riječ” kao izraz najviše mudrosti po kojoj je sve stvoreno. No, kad Pavle i Ivan ukazuju na Isusa po kojemu je nastao svijet i za kojega je sve stvoreno onda to ima jednu drugu dimenziju povezanu s novim stvaranjem. To je bila tajna sakrivena od postanka svijeta (čovječanstva) o kojoj je Pavle često ukazivao u svojim poslanicama. Kad je ta tajna otkrivena, onda su apostoli to uzeli u obzir te su je objavljivali svima kroz dobru vijest. I kad pisci kršćanskih spisa spominju dobru vijest, ona je uključivala novo stvaranje po Kristu tako da to ne smijemo zanemariti. Krist je bio samo jedan novi način kojeg je Bog uveo u svoj plan stvaranja tj. obnove svijeta nakon što je prvobitni naum bio doveden u pitanje Adamovim odvajanjem od Božjeg plana. I kao što je Bog "od jednog čovjeka načinio (stvorio) sav ljudski rod" tako će po drugom čovjeku 'stvoriti' tj. 'obnoviti' ljudski rod. Razmotrimo to u nastavku:

 


Novo stvaranje

Kada u svojim poslanicama apostol Pavle govori o novom stvaranju onda on tu uključuje Isusa Krista što je i razumljivo jer se ne radi o doslovnom stvaranju neba i zemlje i doslovnom stvaranju čovjeka nego o stvaranju svega što će po Kristu biti obnovljeno (nanovo stvoreno). Najprije obratimo pažnju dvjema izjavama:

    • Za Boga se kaže: “Jer sve je od njegapo njemu i za njega.“ (Ri 11:36)
    • Za Krista se kaže: “Sve je stvoreno po njemu i za njega.“ (Kol 1:16)

Prvo stvaranje je “od Boga, po Bogu i za Boga“, a drugo tj. ponovno stvaranje je također od Boga, ali ovaj put “po Kristu i za Krista“. Ne smijemo to previdjeti jer ako to radimo, onda namjerno zanemarujemo smisao evanđelja koje se u to vrijeme propovijedalo, a to je da je Bog 'po Kristu' sve novo stvarao, a da je sve ono što je do tada stvoreno, prijašnja nebesa i zemlja i sam čovjek, bilo stvoreno 'po Bogu i za Boga', a ne po Kristu i za Krista. Ako dobro razmotrimo obje gornje izjave, onda vidimo da je u prvoj izjavi Bog prikazan kao Stvoritelj jer je sve 'od njega'. U drugoj izjavi se za Isusa ne kaže da je sve od njega, nego samo da je sve stvoreno (obnovljeno) 'po njemu', što znači da je Isus prvo 'novo stvorenje' po kojemu Bog obnavlja svoje stvarstvo stvarajući novog čovjeka. Apostoli nisu Židove uvjeravati u prvo stvaranje po Bogu, jer su oni poznavali i vjerovali u tu istinu, nego su ih uvjeravali u novo stvaranje po Kristu po kojem će Bog sve obnoviti, pa je sve ono što je napisano i izjavljeno u vezi Isusa i novog stvaranja bilo sastavni dio dobre vijesti. Međutim, i ovo drugo (novo) stvaranje je po Bogu i za Boga, samo što je u to stvaranje sada uključen i Isus Krist sve do završetka obnove čovječanstva kada će ljudi uživati u prvobitnoj slavi vječnog života.

“Jer dolikovalo je [Bogu] radi kojega je sve (stvoreno) i po kojemu je sve (stvoreno) da, dovodeći mnoge sinove u slavu (vječnog života), patnjama učini savršenim Glavnog Zastupnika njihova spasenja.“ (Heb 2:10)

Pavle ovdje ponovo samo Boga vidi kao Stvoritelja 'po kojemu je sve stvoreno', a zatim ukazuje na pripremu spasenja koje je trebalo dovesti do novog stvaranja tj. obnavljanja svijeta (neba i zemlje) po Kristu kao njegovom Zastupniku. On vjerojatno uzima Božju izjavu: “Jer, evo, ja stvaram nova nebesa i novu zemlju“ (Iz 65:17). Po toj izjavi on govori da Bog 'sve novo stvara'. U biti čim je Adam sagriješio i svoje potomke uveo u svijet koji završava smrću, Bog je počeo stvarati preduvjete za obnovu čovječanstva u 'novi svijet' tj. 'novo nebo i novu zemlju'. Ta nova uprava (nebo) nad ljudskim društvom (nad zemljom) je 'ljudsko kraljevstvo' koja je unaprijed bilo određeno da bude u rukama čovjeka koji će zamijeniti Adama (Da 4:7). Prvo što je Bog učinio je stvaranje preduvjeta za dolazak tog čovjeka, drugog Adama preko kojega će stvoriti (obnoviti) novo ljudsko društvo. Taj čovjek je u cijelom tom naumu bio temelj za ostvarenje 'novog neba i nove zemlje'. Zato je on, čak i prije nego je doveden u postojanje bio onaj zbog kojega je Bog stvarao te preduvjete. On je bio cilj i sredstvo. Do tog cilja je Bog stvarao određene uvjete. Izmeđuostalog, stvorio je narod tj. okruženje u kojem će se taj čovjek roditi i djelovati pa je rekao: “Sjeti se toga, Jakove, i ti, Izraele, jer si ti sluga moj! Ja sam te stvorio“ (Iz 44:21). Kad Bog kaže da je stvorio Izrael za svog slugu onda se može reći da ga je stvorio za sebe i za ostvarenje svog nauma kako bi iz Izraela mogao dovesti onoga po kojemu će započeti novo stvaranje. Zato je rekao Izraelu: “Dovedi sinove moje izdaleka i kćeri moje s kraja zemlje, svakoga tko se zove imenom mojim i koga sam stvorio na slavu svoju, koga sam sazdao i koga sam načinio!’“ (Iz 43:6,7).

Izrael je stvoren “od Boga, po Bogu i za Boga“ tj. za njegovu slavu, ali se može konstatirati da je stvoren zbog Krista i za Krista koji još nije rođen jer je tada postojao samo u Bogu, kao njegova namjera ili naum. Npr. kad je Bog namjeravao po Adamu stvoriti i naseliti cijelu zemlju savršenim razumnim stvorenjima, on ju je počeo stvarati i oblikovati po mjeri čovjeka i za čovjeka. Adam tada nije fizički postojao, ali je već bio u Bogu (u Božjem planu) kao savršeno biće po kojem je Bog započeo stvarati boravište za njega i njegovo potomstvo. Mogli bi reći da je zemlja stvorena po njemu i za njega. Kad je stvarao zemlju i preduvjete za život, onda ih je Bog stvorio po toj ideji o savršenom čovjeku koji će tu živjeti, pa je samim tim zemlja stvorena po čovjeku ili po njegovoj mjeri prije nego je on stvoren. Isto tako je bilo kad je Bog stvorio Izraelski narod zbog Krista (po Kristu) i za Krista. Naime, kad su stvoreni svi preduvjeti za Krista, onda je Bog doveo u postojanje tog čovjeka kojemu je dao ime Yehošua (Isus).

To novo stvaranje je bilo u tijeku pa je Isus u svoje vrijeme, od dana kada je pomazan za Božjeg glavnog Zastupnika, činio djela s kojima je svjedočio da njegov nebeski Otac preko njega radi na ostvarenju tog cilja. Zato je farizejima rekao: “Otac moj radi sve do sada, a i ja radim” (Iv 5:17). Da je Isus bio od samog početka s Bogom prilikom prvobitnog stvaranja, i da je s Bogom radio na stvaranju Izraela, onda bi rekao: “Otac moj i ja radimo sve do sad“, ali on to nije rekao. Iako to nije rekao, neki su ipak uspjeli nametnuti svoju ideju o njemu kao sustvoritelju i suradniku koji je živio s Bogom prije nego je postao čovjek.

Pravi smisao Isusovih riječi je da se on od dana svog pomazanja pridružio svojem nebeskom Ocu u ostvarenju njegovog nauma sa čovjekom čime se podložio svom Bogu i njegovoj volji. U tom kontekstu je apostol Pavle često u svojim poslanicama govorio o onome što je već bilo u tijeku, a to je novo stvaranje u kojega su uključeni Isus kao prvo novo stvorenje i svi oni koji se odazovu na poziv da budu 'nova stvorenja' koja će živjeti za Boga i koji će po Kristu živjeti vječnim životom. U tom kontekstu je rekao:

“Ali mi imamo jednoga Boga Oca, od kojega je sve (stvoreno, NW) i mi za njega i jednoga Gospodina Isusa Krista, po kojemu je sve (stvoreno, NW), i mi po njemu.“ ( 1.Ko 8:5,6, IŠ)

Mnogi u ovim riječima ne žele vidjeti da je riječ o ovom drugom stvaranju ili obnovi već stvorenog pa se brzopleto hvataju za ovu izjavu kako bi dokazali da je Isus prije svog rođenja živio na nebu i bio sustvoritelj, odnosno onaj preko kojega je Bog sve stvorio. No da li se te riječi mogu tumačiti na takav način?

Treba uzeti u obzir da riječi 'stvorio' i 'stvoreno' ne postoje u izvornom tekstu pa su prevodioci NW (Novi svijet) prijevoda sami oblikovali tekst i dodali te riječi. Iako se ta riječ može ubaciti u tekst, pitanje je s kojom svrhom je ubačena od strane prevoditelja. Ukoliko prevoditelj Biblije vjeruje da je Isus bio sustvoritelj iz knjige Postanka, onda ta riječ prije svega služi da svaki čitalac prvo pomisli na početak nastanka neba i zemlje koje je završeno sa stvaranjem čovjeka kako bi se aludiralo da je to ono što je po Isusu Kristu sve 'stvoreno'. Međutim, ako gledamo kontekst u kojem je ta izjava o Kristu izrečena onda je ona izrečena u kontekstu novog stvaranja u kojem je po Kristu sve 'obnovljeno'. Razmotrimo taj kontekst.

  1. Iako je samo po sebi razumljivo da je Bog sve 'stvorio', ali ono što je Pavle želio reći je ono što je vezano za novu stvarnost pa je na početku svoje poslanice rekao: “Naime, odlučio sam da među vama neću govoriti ni o čemu drugom osim o Isusu Kristu, i to pribijenom na stup. (…). Naprotiv, govorimo o Božjoj mudrosti izraženoj u svetoj tajnio sakrivenoj mudrosti. Bog je prije vjekova unaprijed odredio taj svoj naum za našu slavu (…) O tome i govorimo, ne riječima kojima uči ljudska mudrost, nego onima kojima uči duh, dok se služimo duhovnim riječima da objasnimo ono što je duhovno“ (1.Ko 2:2-6). On očito u svojoj poslanici ne govori o početku fizičkog stvaranja nego govori o stvarima koje su unaprijed bile određene za ljudsku slavu, a koje su mogle nastati samo po novom stvaranju. U tom kontekstu spominje Isusa Krista i sve one stvari koje potječu od Boga, a koje je Bog 'po Kristu' stvorio tj. obnovio. On se koristi duhovnim riječima, a ne riječima koje imaju doslovno značenje, pa trebamo njegove riječi razmotriti u tom duhovnom značenju.
  2. Samim tim što Pavle koristi riječ 'Krist' (Pomazanik) 'po kojemu je sve', on definira vrijeme radnje. To vrijeme nije početak stvaranja iz knjige Postanka jer tada nije bio potreban Krist (Pomazanik). Krist je bio potreban tek nakon stvaranja svega po Bogu, odnosno tek nakon što je prvi čovjek odbacio svoju ulogu da po njemu nastane savršeni svijet. Vrijeme radnje uključuje sve one stvari koje nisu mogle biti dovedene u postojanje tj. nisu mogle biti obnovljene, dok nije “Bog Isusa učinio i Gospodinom i Kristom“ prilikom pomazanja (Dj 2:36). Te stvari su vezane uz 'svetu tajnu' novog stvaranja po Kristu, a ne uz doslovno stvaranje iz Postanka po Bogu. Dobra vijest koju su objavljivali apostoli govori o 'novom stvaranju' i o 'novom stvorenju', a početak toga je u Isusu, prvom čovjeku koji je pobijedio smrt i uskrsnuo u vječni život čime je zamijenio Adama i tek tada “postao početak Božjeg stvorenja“, a ne prije toga (Ot 3:14).
  3. Ako malo bolje pogledamo što je rečeno u 1.Korinčanima 8:5,6, onda ćemo zapaziti da se nisu mogle izgovoriti prije Isusove smrti. Naime, da li je prije toga itko mogao reći da postoji 'po Kristu' ili kako kaže prijevod NW “po kojemu mi živimo“? Ne. Po Kristu mogu postojati samo 'nova stvorenja'. osim toga, do Krista je u svijetu bila smrt, a ne život. “Jer plaća za grijeh je smrt, a dar koji Bog daje vječni je život preko Krista Isusa, Gospodina našega“ (Ri 6:23). Do tada su u Adamu svi umirali, a Krista su očekivali kako bi im Bog po njemu omogućio život da bi po njemu živjeli. Bog u ovom drugom stvaranju (obnavljanju stvorenog) daje i posreduje život, ne preko prvog čovjeka koji je zakazao, nego preko Krista – drugog čovjeka koji je kao “Posljednji Adam postao duh koji daje (vječni) život“ (1.Ko 15:45). Pavle ne kaže da je Isus postao 'duh', odnosno nebesko biće koje nema kosti, meso i krv, nego kaže da je postao 'duh koji daje život', a to je nešto sasvim drugo. Naime, kao što je prvi čovjek, nakon što je Bog u njega udahnuo duh života,  bio i ostao čovjek, tako je i drugi čovjek, nakon što je Bog u njega udahnuo duh vječnog života, bio i ostao čovjek. Za razliku od Adama koji je izgubio vječni život u sebi, Isus ga je stekao svojom poslušnošću za sebe i sve koji u njega povjeruju pa je rekao: “Jer kao što Otac ima (vječni) život (duh života) u sebi, tako je i Sinu dao da ima (vječni) život (duh života) u sebi. I dao mu je vlast da sudi, jer je Sin čovječji“ tj. ljudsko biće (Iv 5:26,27). Isus je bio i ostao ljudsko biće jer je Bog, kako je Pavle to jasno rekao: “naumio suditi svemu svijetu po pravdi, preko čovjeka kojega je za to odredio“ (2.Pe 3:5-7; Dj 17:31). Očito Isus nije postao 'duh' bez mesa i kosti jer je rekao: “Opipajte me i vidjet ćete, jer duh nema meso i kosti kao što vidite da ja imam” (Lk 24:39). Isus je postao 'duh' po kojem mi živimo, a to znači da je “postao mudrost od Boga, i pravednost i posvećenost i oslobođenje otkupninom” (1.Ko 1:31).
  4. Osim toga Pavle ovdje ne govori o svim ljudima koji svoj život duguju Bogu i Adamu po prvom stvaranju nego govori o nama vjernicima koji živimo za Boga jer 'po Kristu' od njegovog uskrsnuća postojimo i “živimo novim životom“ (Ri 6:4). Do tada nije nitko mogao 'živjeti po Kristu' jer Bog preko Isusa još nije otvorio put u vječni život. Tek s Isusovim uskrsnućem, mi 'živimo po Kristu'. Da bi živjeli novim životom onda je razumljivo da je Krist onaj 'po kojemu je sve' stvoreno (obnovljeno) za takav nov život. Samim tim Pavlove gornje riječi iz poslanice Korinćanima (8:5,6) treba gledati u kontekstu 'ponovnog' odnosno 'novog stvaranja' jer je samo u tom kontekstu 'po Kristu sve stvoreno', odnosno sve što je bilo potrebno za obnovu čovjeka, 'neba i zemlje'.

Sada kada smo vidjeli da je riječ o 'ponovnom stvaranju' tj. o obnovi Božjeg stvarstva preko Krista, zanima nas što znači da je “po njemu sve“, odnosno što bi to uključivalo 'sve'.  U jednoj drugoj poslanici je apostol Pavle za Krista također rekao:

Sve je stvoreno po njemu i za njega.“ (Kol 1:16b)

Naime, kad je riječ o prvom stvaranju neba i zemlje iz knjige Postanka onda izraz 'sve' uključuje sve što je stvoreno, nevidljivo i vidljivo.  Isto tako kad se  kaže da Bog “stvara nova nebesa i novu zemlju“, onda i u tom slučaju izraz 'sve' uključuje ono što je vidljivo i nevidljivo, ali samo u smislu obnove svega onoga što već postoji (Iz 65:17). Pogledajmo kontekst da vidimo što Pavle sve uključuje u to stvaranje (obnovu).

“[Bog] nas je izbavio iz vlasti tame i prenio nas u kraljevstvo svojega ljubljenog Sina, po kojemu smo oslobođeni otkupninom — oprošteni su nam grijesi. (tj. po njemu smo mi postali obnovljena 'nova stvorenja'). On je slika nevidljivog Boga, prvorođenac svega što je stvoreno. Jer po njemu (u njemu) je sve stvoreno (obnovljeno) na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja bilo uprave bilo vrhovništva bilo vlasti. Sve (to) je stvoreno (obnovljeno) preko njega  i za njega. On je prije svega (toga) i preko njega (po njemu) je sve (to) nastalo. (Kol 1:13-17)

Da li u ovim riječima možemo igdje vidjeti da je riječ o stvaranju fizičkih stvari kao što su svemir, zemlja, čovjek, životinje i ostalo? Ne, Pavle ne govori o tome. On je znao da "nebo mora zadržati Isusa do vremena obnove svega" što je stvoreno (Dj 3:21). Isus nije svojim uskrsnućem postao prvorođenac neživog materijalnog stvarstva nego prvorođenac u odnosu na ljude koji su po njemu oslobođeni smrti i tako obnovljeni za novi život unutar njegovog kraljevstva jer u nastavku piše:

“On je glava tijela, skupštine (kraljevstva). On je početak, prvi koji je ustao iz mrtvih, da u svemu bude prvi (prvorođenac).  Jer Božja je volja bila da sva punina prebiva u njemu  i da preko njega (po njemu) — uspostavivši mir njegovom krvlju prolivenom na mučeničkom stupu — pomiri sa sobom sve, bilo na zemlji bilo na nebesima.“ (Kol 1:18,19)

Isus je ovdje objavljen kao 'početak' novog stvaranja, a ne kao početak stvaranja iz knjige Postanka. Sve što je po njemu nastalo je povezano sa njegovom Skupštinom ili njegovim kraljevstvom po kojem će ljudi i anđeli biti pomireni. U kontekstu se navodi da je Isus “glava tijela, skupštine“ (1:18). Ne piše da je on glava nebeske 'Skupštine'. Osim toga, on je glava skupštine Božjih slugu na zemlji, a ne glava sadašnjeg svjetskog sistema u kojem Sotona ima svoja prijestolja, vrhovništva, uprave i vlasti. Bilo bi pogrešno reći da je on u tom smislu 'prvorođenac svega što je stvoreno' od početka stvaranja jer bi u tom smislu u ono što je stvoreno spadalo i svi nepravedni i zli politički sistemi. Zato treba točno definirati izraz 'svega što je stvoreno' kako ne bi stvarali svoje ideje. U tome nam može pomoći Biblija koja baca svoje svjetlo na svaku riječ i izjavu. 

Npr. možemo reći da je i David bio 'prvorođenac svega što je stvoreno'. Naime, kad je Bog Davida učinio 'prvorođencem', David je postao prvorođenac Božje skupštine tj. nacije i njemu kao kralju je pripalo sve što je Bog 'stvorio za njega i preko njega'. U kom smislu?

Što je Bog stvorio 'za njega'? Bog je 'stvorio' Izrael, a također i sve koji se zovu njegovim imenom jer piše: “Dovedi sinove moje izdaleka i kćeri moje s kraja zemlje, svakoga tko se zove imenom mojim i koga sam stvorio na slavu svoju“ (…) “narod koji sam sebi stvorio da razglasi hvalu moju.“ (Iz 43:6,7,21). Osim toga, David je bio gospodar Jeruzalema i cijelog Izraela bez obzira što on osobno nije učestvovao u počecima nastajanja i stvaranja te nacije i te države. On je učinjen 'prvorođencem Božje skupštine'.

Što je Bog stvorio 'preko njega'? Preko njega je Bog stvorio svoje novo teokratsko uređenje ('nebesa i zemlju'), zatim razna prijestolja, uprave, vrhovništva i vlasti; dao mu je nacrt hrama u kojem su trebale biti načinjene mnoge svete stvari, kako vidljive tako i nevidljive za narod (vidi detaljan opis 1.Ljetopisa 22 – 28 pogl.). Kad je kasnije to teokratsko uređenje bilo razrušeno, bilo je potrebno obnoviti ga ili nanovo stvoriti nakon izlaska iz babilonskog zarobljeništva. Sjetimo se što su pitali apostoli Isusa prije nego ih je napustio:

“Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu obnoviti (tj. načiniti, DK; uspostaviti JB) kraljevstvo?” (Dj 1:6).

Obnova = stvoriti, načiniti

Obnova kraljevstva u Izraelu je isto što i stvaranje novog Izraela. Npr. u današnjim političkim krugovima često možemo čuti slične izjave. Tako je prof. dr. Milan Kujundžić predsjednik Hrvatske zore, na službenoj objavi svoje kandidature za predsjedničke izbore rekao: “Moramo stvoriti novu Hrvatsku, zemlju slobodnih, odlučnih i hrabrih ljudi“. Takvo stvaranje 'nove države' podrazumijeva stvaranje svega što je s tim povezano, a prije svega stvaranje ili obnovu državnog sistema  - prijestolja, uprave  vrhovništva i vlasti. 

Na sličan način Kristovo kraljevstvo uključuje najprije stvaranje novog čovjeka tj. njegovu obnovu jer samo takvi ljudi mogu upravljati novim društvenim uređenjem. Stoga njegovu Skupštinu koja je tada bila uspostavljena sačinjavaju 'nova stvorenja' koje je Bog pomirio sa sobom i tako obnovio svoje zajedništvo sa njima. Unaprijed je predviđeno da neka od njih u njegovom kraljevstvu budu postavljena na prijestolja, uprave, vrhovništva i vlasti koju će dijeliti sa anđelima sa nevidljivog neba. Vidljivo i nevidljivo 'nebo' kao način upravljanja 'zemljom' je i prije postojalo u Izraelu, ali je Bog 'preko Krista i za njega' kojega je postavio 'glavom' nad svima, sve to 'nanovo stvorio' tj. obnovio tako da od tada imamo obnovljeno ili novo teokratsko uređenje neba i zemlje - "Izrael Božji" po kojem će se blagosloviti svi narodi na zemlji (Gal 6:15,16).

U skladu s ovim citirao bi jedan tekst na kojeg sam slučajno naišao, a nalazi se u evanđelju po Tomi. U stihu 12 stoji napisano:

"Učenici rekoše Isusu: "Znamo da ćeš nas napustiti; tko će nam biti vođa?" Isus im odgovori: "Gdje god da se nalazite idite k Jakovu pravednom, radi kojega su stvoreni nebo i zemlja."

Iako ove riječi nisu dio nadahnutog Pisma, ali dokazuju kojim su se rječnikom koristili ljudi u ono vrijeme. Izraz 'radi kojega su stvoreni nebo i zemlja' ne znače da je Bog radi Jakova počeo stvarati materijalni svemir, već ima svoju simboliku kao i izraz koji se nalazi u Bibliji za Isusa, a za kojega također piše da je 'za njega sve stvoreno'. Kad je u pitanju Jakov, onda ova fraza ima smisla samo ako 'nebo i zemlju' smatramo uređenjem kršćanske Skupštine u Jeruzalemu u kojoj su starješine predstavljale 'nebo', a vjernici 'zemlju'. Budući da je Bog preko Isusa 'obnovio' svoj savez s 'malim stadom' Židova, onda izraz 'stvorio' i ovdje znači 'obnovio'. Činjenica je da je Jakov bio prvi nadglednik Jeruzalemske skupštine pa je samim tim za njega stvorena (obnovljena) skupština (nebo i zemlja) kako bi je vodio u Isusovo ime (Jk 1:1; Dj 12:17). To samo po sebi podrazumijeva da je Bog sve što je naumio nanovo stvoriti, stvorio za Krista po kojemu je sve stvoreno ili obnovljeno budući da je on kamen temeljac obnovljenog naroda Izrael i Božje skupštine.

Izrael Božji se sastoji od svih onih koji su nanovo rođeni i postali Kristovi. Oni već sada ulaze u sastav novog neba i nove zemlje koje će biti uspostavljeno odmah nakon Kristovog dolaska. Oni će predstavljati sav svijet, odnosno sve narode koji će biti 'nanovo stvoreni' po Kristu. Zbog toga je Pavle konstatirao da se

„Bog, (...) u ove posljednje dane obratio nama preko Sina, kojega je postavio za nasljednika svega i preko kojega je načinio sav svijet (svjetove, JB)." (Heb 1:2)

Izraz 'svijet' se odnosi na ljudsko društvo, a 'svjetovi' na narode. Bog je preko zemaljskog Sina načinio svijet (svjetove).

“I od jednog je čovjeka (Adama, sina Božjeg) načinio sav ljudski rod da prebiva po svemu licu zemlje“ (Dj 17:26). “Kad je Svevišnji dao nasljedstvo narodima (svjetovima), kad je razdvojio sinove Adamove“ (5.Mo 32:8).

Prvi čovjek - sin Božji je trebao biti nasljednik svega i Otac čovječanstva (svijeta), ali je zakazao. Bog stoga dovodi u postojanje drugog Sina, preko kojega otkupljuje cijeli svijet i postavlja ga na mjesto na kojem je trebao biti Adam. Samim tim je cijeli svijet i dalje po 'Sinu' – ali ne više po prvom nego po drugom čovjeku (drugom Adamu) kojega je postavio za nasljednika svega i nazvao ga 'Ocem vječnim', jer će on biti taj 'Sin' preko kojega (po kojemu) će zauvijek postojati 'sav svijet' koji je nastao od Adama (Iz 9:6). Osim toga, Bog je 'sav svijet' načinio po Kristu na jedan poseban način jer je prije nego je dozvolio Adamu da ima djecu, ukazao na istaknutog 'potomka žene' po kojemu će taj svijet dobiti život (1.Mo 3:15). U biti čak i ovaj grešni svijet ne bi postojao da nije postojala opcija 'drugi Sin', tako da je i u tom pogledu Bog 'po njemu načinio sav svijet' koji je nastao od Adama. Kad je taj 'Sin' (čudotvornim začećem i rođenjem) doveden u postojanje, njegovim je pomazanjem te smrću i uskrsnućem, započelo novo stvaranje po njemu tj. obnova čovjeka koji će živjeti u obnovljenom društvenom uređenju. Prije toga mora postojati obnovljeno teokratsko uređenje na zemlji. Naime, kad apostol Pavle spominje 'novo stvaranje' koje je započelo s Isusom on već vidi sve to što je po Isusu stvoreno pa kaže: “gle, novo je nastalo“ (2.Ko 5:17). Dok s jedne strane Pavle kaže da se 'borimo protiv vrhovništva, protiv vlasti, protiv svjetskih vladara ove tame' on s Isusovim uznesenjem vidi 'novu vlast' koju je Bog stvorio po Kristu, glavi Skupštine (Ef 5:23; 6:12). Iz te pozicije on već sve to vidi - prijestolja, uprave, vrhovništva i vlasti - jer bez toga ne bi moglo funkcionirati Kristova Skupština (kraljevstvo) u budućnosti. Iako trebamo čekati uspostavu Božjeg kraljevstva na zemlji, moramo biti svjesni da je Bog po Kristu već promijenio svjetski poredak kada je Isusa postavio iznad svih svjetovnih vlasti jer piše:

“... kakva je to nenadmašna veličina njegove snage (...) koju je na djelu pokazao na Kristu kad ga je podignuo iz mrtvih i posjeo sebi zdesna na nebesima, daleko iznad svakog vrhovništva i vlasti i sile i uprave i svakog imena koje je dano, ne samo u ovom poretku nego i u onom koji treba doći. I sve mu je podložio pod noge i učinio ga glavom nad svime za dobro skupštine, koja je njegovo tijelo, punina onoga koji ispunjava sve u svemu.“ (Ef 1:19-23)

Budući da je Isus čak i u ovom sadašnjem poretku postavljen iznad svakog vrhovništva i vlasti po kojima je svijet uređen, on će u određeno vrijeme sa tih upravljačkih mjesta svrgnuti ljude postavljene po čovjeku, a na njihovo mjesto postaviti svoje apostole i druge izabrane sljedbenike. Mi bi stoga trebali, kao i Pavle, vidjeti to novo stvaranje, tj. stvaranje 'novog čovjeka', 'novog neba i nove zemlje' koje je već započelo, a koje će biti završeno na kraju Kristove vladavine. Kad Isus svom Ocu preda sve što je obnovljeno po njemu i kad ponovo Bog bude sve svima, onda će On zauvijek biti ono što je trebao biti po Božjem obećanju - “prvorođenac svega što je stvoreno“ na Božju slavu (Kol 1:15,17). Tada ćemo doživjeti ono što je apostol Ivan vidio i čuo u viziji: 

“Evo šatora ('novog neba') Božjeg među ljudima ('novom zemljom')! Bog će prebivati s njima i oni će biti narod njegov i sam Bog bit će s njima. I obrisat će svaku suzu s očiju njihovih i smrti više neće biti, ni tuge ni jauka ni boli više neće biti. Sve što je prije bilo nestalo je.” I onaj koji sjedi na prijestolju rekao je: “Gle, sve činim novo!” (Ot 21:3-5)