POMAZANJE

 

Pitanja: Tko u skupštini Božjeg naroda prima pomazanje? Što Biblija govori o pomazanju cijelog naroda i pomazanju pojedinaca iz posvećenog naroda? Da li je pomazanje kršćanske skupštine pri njenom osnivanju značilo da su svi bili izabrani za Isusove suvladare ili je to imalo jedno drugo značenje? Da li netko može biti kršćanin ako nije posvećen ili pomazan? Da li netko može u sebi imati jamstvo vječnog života ako nije pomazan? Da li bilo tko može za sebe tvrditi da ga je Bog pomazao za Isusovog suvladara? Što o tome govori Zajednica a što Biblija? (prije ovog obavezno pročitati svezak 2 i 3)

 


 

“A vi imate pomazanje od Svetoga“ 

(1.Ivanova 2:20)

 

Za koga se danas može reći da je pomazanik Božji? Društvo Watchtower je preko Istraživača Biblije i Jehovinih svjedoka nametnulo ideju da je riječ o onima koji su bili povezani sa tim Društvom i koji su samim tim pribrojeni među 144000 izabranih koji će s Isusom vladati u Božjem kraljevstvu. Zbog toga sve biblijske stavke u kojima se spominje 'pomazanje' koriste samo kako bi podupirali tu ideju, a samim tim i učenje da su svi prvi kršćani ulazili u taj broj izabranih suvladara jer se navodno trebala najprije u Skupštinu sakupiti ta klasa, a poslije njih i svi ostali kršćani koji će biti njihovi podanici i čiji broj nije bio ograničen. No, da li Biblija podupire takvu ideju i takvo učenje?

Ono što je jako sporno je tvrdnja da je 'pomazanike' Božji sveti duh odvojio od ostalih vjernika tako što im je usadio želju da napuste život na zemlji i sve što je s tim povezano kako bi živjeli i vladali s Isusom na nebu. S druge strane tvrdi se da svi ostali koji nemaju taj osjećaj u sebi nisu pomazani svetim duhom. Ukoliko bi netko osporavao učenje Watchtowera o pomazanicima, doveo bi u pitanje i samo vodeće tijelo koje tvrdi da u oni glavni zastupnici svih pomazanika i prvi do Krista.

Glavna činjenica koja pobija ovakvo učenje je saznanje da prvi kršćani nisu gajili nadu u nebeski život, pa sve ostale tvrdnje gube svoju vjerodostojnost. Osim toga ne može se biblijski potvrditi ničija izjava da je izabran za Isusovog suvladara osim tvrdnje da takvi sebe smatraju da su 'Božji sinovi' jer navodno samo oni imaju taj bliski osjećaj povezanosti s Bogom. Međutim i drugi koji sebe ne vide na prijestoljima, mogu sebe s pravom smatrati 'sinovima Božjim' jer Pavle kaže: “Doista, svi ste vi Božji sinovi zbog svoje vjere u Krista Isusa. Jer svi vi koji ste se krstili da budete u zajedništvu s Kristom, Kristom ste se zaodjenuli“ (Gal 3:26,27). I ponovno to potvrđuje kada kaže: “Jer svi koje vodi Božji duh sinovi su Božji“ (Rim 8:14). Izraz 'sin' se ovdje odnosi na svu Božju djecu, sinove i kćeri i po ovim riječima svi kršćani pripadaju Kristu jer su po njemu primili sveti duh po kojemu su primili pomazanje. Samo onaj tko nema taj duh Kristov ne može osjećati sinovljev odnos s Bogom.

U hebrejskom jeziku riječ koja se odnosi na pomazanje glasi 'mašah' i od nje potječe riječ 'mašiah', ili Mesija. Istoznačna grčka riječ je 'khrío', od koje dolazi riječ 'khristós', odnosno Krist. Židovi su izlijevali ulje nekome na glavu, odnosno pomazali ga, kad je bio službeno postavljen na neki visok položaj. Na primjer Aron je bio pomazan kad je bio postavljen za velikog svećenika (3. Mo 8:12). U slučaju kralja Davida prorok “Samuel je uzeo rog s uljem i pomazao ga (...). I duh Jehovin došao je na Davida i od toga je dana ostao na njemu” (1.Sa 16:13). Stoga se i Arona i Davida može smatrati mesijom, ili pomazanikom. Mojsija se također smatra pomazanikom (kristom) jer ga je Bog svojim svetim duhom postavio za svog zastupnika (Heb 11:24-26). No, nitko od njih nije nosio titulu Mesija ili Krist (Pomazanik). Ona je bila namijenjena samo za jednog čovjeka, za Isusa iz Nazareta. Njega prorok Ivan nije pomazao uljem za kralja kao što je to učinio prorok Samuel s Davidom. Ivan ga je samo krstio vodom, a nakon krštenja sam Bog je Isusa pomazao svojim svetim duhom koji je od tog dana ostao na njemu, kao što je ostao i na Davidu (Ma 3:16; Lk 4:18). Time je Isus bio samo kršten svetim duhom kojim je postavljen za prvog sina ili prvorođenca, a takvo krštenje svetim duhom su trebali primiti i njegovi sljedbenici kako bi mogli postati Božjom djecom i sunasljednici Božjeg kraljevstva.

U slučaju Isusa, njegovo pomazanje svetim duhom je bilo povezano s Božjim izborom za proroka, kralja i svećenika. Do svoje smrti je bio samo prorok, a tek nakon uskrsnuća je trebao biti postavljen za kralja i svećenika. Svi ostali koji se krste svetim duhom postaju dio posvećenog naroda koji prinosi Bogu svetu službu, a između njih se samo pojedini muževi postavljaju u službu proroka, pastira i evangelizatora koju obnašaju do Isusovog dolaska. Tko će od njih biti postavljen za Isusovog suvladara u Božjem kraljevstvu, ovisi o Božjem izboru. Kad je Isus kršten svetim duhom on je znao što sve preuzima na sebe jer je neposredno prije toga bio pozvan da ispuni svoju ulogu za koju je bio unaprijed određen. I apostoli su prije svog krštenja svetim duhom bili pozvani u posebnu službu Isusovih suvladara. Svi ostali su pozvani da budu djeca Božja što je bilo potvrđeno na samom osnivanju Kristove skupštine kada su se prvi Isusovi učenici svojim krštenjem svetim duhom ugrađivali u kuću Božju. Prije tog čina nitko od njih nije izabran i pozvan da bude Isusov suvladar pa se to pomazanje ili krštenje svetim duhom nije moglo smatrati potvrdom takvog izbora. U svom nazivu 'krštenje' je izvedenica iz riječi 'krist' i znači 'pomazanje' u svrhu posvećenja Bogu. Stoga je pomazanje jedan poseban čin krštenja kojim se nekog pojedinca i cijeli narod uvodilo u poseban odnos s Bogom sa svrhom da mu se služi u različitim vidovima službe dok On preko Krista ne uspostavi svoje kraljevstvo na zemlji. Tada će samo pojedini vjerni sluge iz Božjeg naroda po Božjem izboru biti izdvojeni i postavljeni svetim pomazanjem da s Krstom vladaju novim svjetskim poretkom.