NEBESKO KRALJEVSTVO

 

Pitanja: Da li se izraz 'nebesko kraljevstvo' odnosi na Božju vlast u nebeskom području (nebu) ili se taj izraz koristi kao sinonim nebeske tj. Božje vlasti? Da li treba ići na nebo kako bi bili sudionici nebeskog kraljevstva? Zašto je nakon smrti apostola bilo lako prihvatiti nadu u nebeski život? Kako se na temelju krivih tumačenja ljude usmjerilo da svoj budući život i službu vide na nebu a ne na zemlji?  Kako je među 'Istraživačima Biblije' nastala podjela kršćana na dvije klase koje idu na nebo? Zašto se kasnije samo jednu klasu spustilo na zemlju, a ne obje? Kako je nova podjela na nebesku i zemaljsku klasu izbacila iz Božje kuće sve kršćanske zajednice a ostavila samo jednu? Kako je tom novom podjelom jedan čovjek istisnuo papu i postao prvi čovjek do Krista? Zašto kršćanski pisci i drugi suvremenici apostola nisu tvrdili da imaju nadu u nebeski život? Zašto su očekivali svoje uskrsnuće na zemlji a ne na nebu? Zašto nisu tvrdili da će oni s neba kraljevati nad zemljom? Zašto se te povijesne činjenice još uvijek zanemaruju kako bi se podupirala pogrešna gledišta o nebeskom kraljevstvu i pomazanicima? 

 


 

"Blago siromašnima u duhu jer je njihovo kraljevstvo nebesko" 

Matej 5:3

Iskreni ljubitelji Božje riječi su kroz cijelu povijest nastojali razumjeti Bibliju i njena učenja koja su u direktnoj vezi sa nebom i nebeskim stvarima. Iako danas svaka zajednica ima vlastiti skup vjerovanja koje ih odvajaju od drugih kršćanskih crkava, još je uvijek od presudne važnosti da iskreni pojedinci dublje proučavaju Božju riječ kako bi istaknute ljude potakli na preispitivanje učenja svojih zajednica i njihovo usklađivanje prema izvornom apostolskom učenju o nebeskom kraljevstvu. Tako bi kršćanske zajednice kojima je zajednički temelj vjera u Krista, postigli jedinstvo u apostolskom učenju. 

Uzmimo u obzir primjer jednog Židova iz Aleksandrije po imenu Apolon. On je bio dobro upućen u Pisma. Bio je "usmeno poučen o putu Gospodinovom i budući da je bio gorljiv duhom, govorio je i poučavao o Isusu na točan način, no poznavao je samo Ivanovo krštenje". Iako je imao uvid u Pisma po kojima je točno govorio i poučavao ipak je s vremenom dobio bolji uvid jer su mu Priscila i Akvila "još točnije objasnili Božji put". Kad je povezao karike koje su mu nedostajali on je kasnije s "žarom javno iznosio iscrpne dokaze da su Židovi u krivu, dok je iz Pisama pokazivao za Isusa da je Krist" (Dj 18:24-28, NSbi2-C). Ovaj primjer pokazuje da svi mi možemo biti uvjereni kako razumijemo Bibliju na ‘točan način’, ali da je ipak moguće imati ‘još točnije’ objašnjenje ako se već postojećim argumentima pridodaju karike koje nedostaju. 

Onaj tko želi doći do točne spoznaje istine mora biti spreman ‘obuzdavati svaku misao da bi se pokorila Kristu’ i onome što je on mislio (2.Ko 10:5). To nije uvijek lako, posebno kad se radi o čvrsto ustaljenim gledištima prema kojima se prilagođavaju neke Isusove izjave i izjave biblijskih pisaca. Bog dozvoljava svojim slugama da jedno vrijeme imaju djelomičnu spoznaja ali traži od njih da istražuju njegove dubine i da ispravno upravljaju njegovom riječju kako bi razvijali pravu vjeru i gajili ispravnu nadu, a ne pogrešna učenja koja umanjuju njihovu vrijednost. Tako se slika o Božjem tj. nebeskom kraljevstvu još uvijek ne može u potpunosti jasno vidjeti među Jehovinim svjedocima zbog dosadašnjeg tumačenja koje je toliko ‘zamršeno’ da ga je potrebno ‘razmrsiti’ i ponovno ‘tumačiti’ na novim biblijskim argumentima (Da 5:16a). Kako je došlo do te situacije u zajednici koja je proizašla od 'Istraživača Biblije'?