NADA PRVIH KRŠĆANA

 

Pitanja: Koju je nadu Bog posredovao kroz svoje proroke? Kakvu nadu je Isus ugradio u svoje učenike? Da li im je ugradio nadu u nebeski život ili u zemaljski? Što su vjerovali apostoli i koju su nadu ugrađivali u prve kršćane? Koju nadu su kršćani mogli potvrditi iz Biblije? Što je za prve kršćane značilo da će kraljevati sa Kristom? Da li su svi oni očekivali da će sjediti na prijestoljima? Da li se vječni život razlikuje od besmrtnog života? 

 


 

"...živite životom dostojno poziva kojim ste pozvani…kao što je i jedna nada na koju ste pozvani" (Efežanima 4:1,4)

 

U knjizi "Sveti duh" na str.127. vodeći članovi Društva Watchtower postavljaju pitanje: “Jesu li apostoli i drugi kršćanski pisci Biblije krštenim vjernicima ulijevali zemaljsku nadu – nadu da će postati djecom Vječnog oca, Isusa Krista, i zauvijek živjeti na rajskoj Zemlji?" Odgovor kojeg oni iznose kaže:

“Ne! [onima] kojima su propovijedali i pisali posredovali su nadu koju su tada imali svi što su postali djecom Božjom, sinovima Jehovinim. U nadahnutim Kršćanskim spisima zajamčeno je tada živućim učenicima da su pozvani za nebesko Kraljevstvo i da se mogu nadati postati sunasljednicima s Isusom Kristom na nebu. Samo im je ta nada posredovana. U vezi toga nisu bili u neizvjesnosti.“

Da li ova njihova tvrdnja može biti točna? Djelomično je točna jer ukazuje da su svi prvi kršćani svojim krštenjem svetim duhom postali Božja djeca. Točno je i to da su se nadali biti sunasljednici s Kristom. Međutim biti 'sunasljednik' tada nije značilo živjeti na nebu i biti vladar u Kraljevstvu nego dobiti vječni život i naslijediti s Kristom Božje kraljevstvo na zemlji koje je Bog pripremio za njega i sve njegove sljedbenike. Isus je svojim učenicima dosta govorio o tom kraljevstvu i njegovom dolasku na zemlju pa ga je jedan čovjek pitao: "Što dobroga moram učiniti da dobijem (naslijedim) vječni život", misleći pri tome na život ovdje na zemlji (Mt 19:16). 

U gornjem članku se ne pita koju je nadu Isus posredovao svojim učenicima, nego koju su nadu posredovali apostoli tada živučim učenicima. Da li bi apostoli mogli posredovati drugačiju nadu od one koju je posredovao Isus? U prošlom razmatranju smo mogli zaključiti da apostoli i drugi kršćanski pisci u prva dva stoljeća nisu spominjali nebo kao vječno odredište prvih kršćana. Dobra vijest koju je Isus propovijedao Židovima se zasnivala na hebrejskim spisima u kojima se opisuje ‘nada’ koju su gajili Božje sluge kroz cijelu povijest. Dobra vijest je zato govorila o blagoslovima koje će Božje kraljevstvo donijeti ljudima na zemlji. Imajući u mislima potrebu svih bogobojaznih ljudi da Božje kraljevstvo dođe na zemlju, kršćani su trebali svoje misli i želje usmjeriti u tom pravcu - ne na zemaljske (prolazne i ništavne) stvari nego na one zemaljske stvari u povezanosti s nebom koje se samim tim smatraju nebeskim stvarima. Za njima su težili, govoreći: "…neka dođe kraljevstvo tvoje. Neka bude volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji" (Mt 6:10). Zato je i dobra vijest od samog početka govorila o ‘nebeskom kraljevstvu’, ali ne kao nevidljivom području neba nego kao blagoslovu s neba za sve poslušne i bogobojazne ljude. Riječ je u biti o ‘ljudskom kraljevstvu’ kojim će vladati Bog preko Isusa Krista. U Bibliji ne piše da će tada Isus biti nevidljivo prisutan preko posrednika, nego kaže da će Bog prebivati sa svojim narodom i biti s njima preko vidljivog šatora (teokratskog uređenja), što podrazumijeva da će biti prisutan na zemlji preko Isusa Krista koji će upravljati tim šatorom. Isus će tada biti s onima koji će naslijediti zemlju tako da njima nije potrebno ići na nebo kako bi bili Isusovi sunasljednici, niti je potrebno ići na nebo kako bi netko od izabranih bio Isusov suvladar (Mt 5:3,5; Da 4:17; Ot 21:3).

Prvi kršćani nisu znali za dvije različite ‘nade’ - nadu u nebeski život i nadu u zemaljski život. Apostol Pavle ističe da postoji samo ‘jedna nada’ (Ef 4:4). On nije nigdje govorio o još nekoj drugoj i drugačijoj nadi. Ne postoje dvije nade, ali zato postoje dvije različite nagrade vezane za uloge koje su namijenjene kršćanima. Jedna je uloga biti Kristov učenik, a time i ‘sluga’ koji stječe preduvjete za vječni život u sastavu ‘nove zemlje’, a druga je uloga biti Kristov ‘zastupnik’ i ‘upravitelj’ koji stječe preduvjete za učešće u upravi ‘novog neba’. Prema tome, ne možemo govoriti o dvije nade, ali možemo govoriti o dvije vrste odgovornosti i nagrada koje odgovaraju onim službama koje dvije različite grupe kršćana obavljaju u skupštini. Riječ je o službi "upravitelja" i službi "služinčadi" (Mt 24:45-47; Lk 12:42-44). Obje grupe su imale jednu nadu, nadu u vječni život na rajskoj Zemlji.