Kako se odnositi prema izopćenim osobama?


Kakva su pravila ponašanja prema izopćenicima postavili židovski rabini? Kakva pravila je postavila zajednica Jehovinih svjedoka? Da li su ona razumna ili graniče sa ekstremnošću? Da li je grešnik izopćenjem prestao biti član Božjeg naroda tj. Božje skupštine ili je samo privremeno postao pasivan član? Da li je moguće izopćenjem poništiti nečije krštenje, a samim tim i članstvo u Božjoj i Kristovoj skupštini? Što je za Isusove učenike trebalo značilo postaviti se prema izopćeniku kao prema čovjeku iz drugih naroda, odnosno kao prema čovjeku koji ne pripada Božjem narodu? Kako bi se taj zahtjev mogao primijeniti u današnjoj kršćanskoj skupštini kad su u pitanju izopćenici i ljudi izvan zajednice? Da li postoji razlika u ponašanju prema grešnicima iz svijeta i grešnicima unutar zajednice? Kako je židovska zajednica 'obilježavala' grešnike, a kako je to trebala činiti kršćanska skupština? Do koje mjere su Isus i apostoli ograničili druženje s njima? Da li su Židovi pozdravljali ljude iz drugih naroda i kako treba razumjeti zahtjev da se lažnu braću i lažne učitelje ne pozdravlja? Da li se misli na svaki oblik pozdravljanja ili samo na jedan? Kako je vodeće tijelo krivom primjenom pojedinih stavaka postavilo pogrešna pravila i tako zloupotrijebilo Isusove i Pavlove izjave? 

 


U izdanjima Watchtowera postoje savjeti i pravila u vezi ponašanja prema izopćenima. Iako su ti savjeti sami po sebi na mjestu, ipak u sebi sadrže strogost koja ide do te mjere koja graniči sa krutošću i ekstremnošću. Jedan od takvih pravila glasi:

"Mi se ne družimo s isključenim osobama, što podrazumijeva kontakte kako duhovne tako i bilo koje druge vrste. U Stražarskoj kuli od 1. siječnja 1982. na stranici 21 pisalo je: “Pozdravljanje nekoga može biti prvi korak k stupanju u razgovor, a možda čak i k prijateljstvu. Želimo li poduzeti taj korak kod isključene osobe?” Je li nužno izbjegavati svaki kontakt s isključenom osobom? Jest (...) Kao prvo, to je dokaz naše vjernosti Bogu i njegovoj Riječi." ('Božja ljubav' 2008. str. 207)

Vjernost prema Bogu ima svoje granice jer je Isus upozorio da će neki, koji pređu te granice čak ubijati druge (grešnike i neistomišljenike) misleći da time služe Bogu (Iv 16:2). Vjernost Bogu se može pokazati svojim stavom prema grešnicima ali ne na ekstreman način kojeg pokazuju neke vjerske grupe. Jehovini svjedoci u svojim počecima nisu isključivali iz Zajednice jer su tvrdili da je praksa isključivanja, kakvu je provodila Rimokatolička crkva, poganskog porijekla (vidi Stražarsku kulu, 8.1.1947. str. 27). Međutim 1952. je ipak uvela isključivanje iz svoje Zajednice što je posebno došlo do izražaja 1980-tih kada su u te mjere isključenja uveli stroga pravila izbjegavanja koja svi moraju slijediti. Time su išli čak korak dalje od Katoličke crkve jer su svojim pravilima zabranili svaki normalni kontakt s izopćenom osobom sve dok traje mjera izopćenja. Tako nitko od kršćana ne može koristiti svoju savjest i odlučivati do koje mjere može kontaktirati sa izopćenima jer je zabranjena bilo koja vrsta kontaktiranja. Zajednica smatra da je to jedino mjerilo kojim možemo pokazivati našu vjernost Bogu i njegovoj Riječi. No, kako onda pokazati ljubav i obzirnost ako se strogo držimo takve zabrane u koju spada čak i zahtjev da se takve osobe ne treba ni kulturno pozdraviti? Uopće se ne dozvoljava da bilo tko pokaže inicijativu u duhovnom pomaganju takvima, a kamo li da netko sjedne sa njima i razgovara. No, ta praksa nema biblijsku podršku.

Biblija sadrži smjernice, a ne kruta pravila tako da svakom kršćaninu daje mogućnost da donosi vlastitu odluku unutar okvira koje su postavili Isus i apostoli. Apostol Pavle je rekao:

Prestanite se družiti sa svakim tko se zove brat, a tko je bludnik ili pohlepan ili idolopoklonik ili koji pogrdno govori o drugima ili je pijanica ili iznuđivač — s takvim i ne jedite! (…) Uklonite zloga iz svoje sredine!” (1. Korinćanima 5:11,13).

Isusove riječi iz Mateja 18:17, bi trebale biti temelj za razumijevanje jer sadrže sličnu misao:

A ako ne posluša ni skupštinu, neka ti [nepokajnički grešnik] bude kao čovjek iz nacija i kao poreznik.“

Isus uspoređuje nepokorne grešnike sa dvije vrste ljudi. Jedna grupa su bili ljudi iz nacija ili neznabošci, a druga grupa poreznici (grešnici). Neznabožac je bio osoba iz svijeta. Nije bio član židovske religiozne zajednice. S druge strane, poreznik je bio sinonim za one osobe koji su bili članovi židovske zajednice, tj. braća po vjeri, ali su se svojim postupcima odmetnuli od zajednice. I jedni i drugi su stavljeni u isti kontekst. To su ljudi koji nisu imali udjela u duhovnoj zajednici s pravim vjernicima. 

Ovdje ne govorimo o bogohulnicima i ubojicama koji su po zakonu zaslužili zatvorsku ili smrtnu kaznu (potpuno odvajanje iz zajednice), nego o nepokornim grešnicima koji su trebali biti javno ukoreni od strane skupštine koja se sakupljala u mjesnoj sinagogi kojoj je grešnik pripadao. Grčka riječ synagogé znači 'sakupljanje' što je slično riječi ekklesía tj. skupština - grupa ljudi koja se sakuplja radi duhovnog zajedništva. 

Rabini su svojim uredbama tražili da se one koji su uhvaćeni u grijehu kazni udarcima šibom (5.Mo 25:1-3). Kasnije su kažnjavanje po sinagogama vršili bičevanjem (Mt 10;17; Dj 22:19). Nakon kazne bi ih pustili i zaprijetili izopćenjem, dok bi druge izopćavali, a najteže bacali u zatvor (Dj 16:23). One koji su zaslužili izopćenje bi sankcionirali kućnim pritvorom i tako potpuno izolirali, ne samo od duhovnog nego i od društvenog i poslovnog života. Neki povijesni tekstovi govore da se grešnika trebalo 'obilježiti' i privremeno isključiti iz sinagoge (npr. na 30 ili više dana ovisno o grijehu zbog kojeg je trebao ispaštati); mogao je živjeti samo s užom rodbinom, ne brijati se, nositi crninu i ne presvlačiti se kako bi drugi Židovi izbjegavali svaki oblik komunikacije s njim kao što su mnogi od njih (po zahtjevu rabina) potpuno izbjegavali druženje s ljudima iz drugih naroda. Naime, kako su se odnosili prema neznabošcima, tako su se odnosili i prema izopćenicima. No, činjenice pokazuju da su sa tim strožim pravilima išli preko granica koje je propisivao Zakon. I Isus je tražio da se prema grešnicima ponaša kao prema neznabošcima ali u razumnim granicama, pa je veliko pitanje čije su smjernice uveli i prihvatili Jehovini svjedoci.

Za one koji bi počinili neki grijeh Zakon je nalagao slijedeće:

“Ako zao zaslužuje udarce, neka sudac naredi da ga polegnu i da mu pred njim daju onoliko udaraca koliko odgovara njegovu zlodjelu. Može mu dati četrdeset udaraca, ali ne više od toga…“ (5.Mo 25:2,3; vidi Lk 12:48)

Udarci su se zadavali prutom, a ne bičem jer piše: “Bič je za konja, uzda za magarca, a prut za leđa bezumnika“ (Izr 26:3). Međutim, kasnije su Židovi koristili bič po uzoru na Rimljane, pa je Isus znao reći: “bičevat će vas u svojim sinagogama“ (Mt 10:17). Ovisno o težini prijestupa grešnika se nakon udaraca puštalo kući ili bi ga se izopćilo. Teške grešnike bi se nakon udaraca zatvaralo ili prognalo, a bogohulnike i ubojice osuđivalo na smrtnu kaznu (Ez 7:26).

Disciplinske mjere po Zakonu:

1. stupanj: udarci  

2. stupanj: udarci – izopćenje (na 30 ili više dana)

3. stupanj: udarci – zatvor

4. stupanj: udarci - progon ili smrtna kazna

Kršćani su se također trebali osloniti na Zakon, odnosno na njegov smisao i odrediti različite disciplinske mjere. Pavle je rekao: “spremni smo kazniti svaku neposlušnost“ (2.Ko 10:6). To je bilo po uzoru na Isusove riječi da treba kazniti onoga tko ne posluša skupštinu (Mt 18:17). Neposlušnost je povezana sa nepokornošću jer onaj tko nije svoje tijelo i um pokorio Kristovom zakonu je u svojoj slabosti mogao počiniti ili činiti grijeh. Kakve su kazne trebale biti namijenjene neposlušnim vjernicima? Da li su to bili fizički udarci povezani s blažim ili strogim ukorom ili samo udarci riječima?

Pavle je skupštini u Korintu napisao: “Što želite, da dođem k vama s prutom ili s ljubavlju i duhom blagosti?“ (1.Ko 4:21). Ovaj 'prut' je u kršćanskoj skupštini predstavljao disciplinsku mjeru javnog ukora. “Ako me udari pravednik, to je milost, ako me ukori, to je ulje za glavu moju“ (Ps 141:5). Ukor je bio poput udarca tako da je riječ prijekora temeljena na Božjem zakonu bila taj udarac koji je grješnik trebao osjetiti na sebi. Trebao je dobiti onoliko 'udaraca' tj. prijekora koliko je odgovaralo njegovom zlodjelu. Ovisno o težini prijestupa javnim ukorom je trebalo disciplinirati nekoga tko je počinio grijeh i to bi bilo dovoljno da bude posramljen pred skupštinom. Ukoliko je netko živio u grijehu unatoč opomeni onda se takvog 'obilježilo' kao grešnika i izopćilo na jedno određeno vrijeme pazeći da ga žalost ne shrva. Teže prijestupnike kršćani nisu kažnjavali progonom, zavorom niti smrću nego samo izopćenjem, a prema svim izopćenicima se postupalo na isti način tj. odvajanjem grešnika od duhovnog zajedništva.

Primjetili smo da Isus (u Mateju 18:17) nije izravno rekao da skupština grešnika izopći ili ukloni 'iz svoje sredine', ali se to podrazumijevalo kad je rekao da se prema takvome treba odnositi 'kao' prema porezniku, a time i 'kao' prema čovjeku iz naroda s kojima Židovi nisu trebali imati duhovno zajedništvo niti dijeliti istu duhovnu sredinu. Poreznici su bili u službi Rimljana, ali su se svojim ponašanjem poistovjetili sa ljudima iz drugih naroda i duhovno onečistili te tako sami odvojili od svoje duhovne zajednice. Židovi su izbjegavali blisko druženje s njima kao i prema ljudima iz drugih naroda. Nitko ih nije zvao na duhovne gozbe povezane s židovskim praznicima. S njima se nije surađivalo ni družilo na prijateljskoj ili zajedničkoj interesnoj razini isto kao i s neznabošcima. No sporedni ili drugorazredni kontakti su i dalje bili mogući pa čak i potrebni tako da je bilo riječ o jednoj vrsti ograničavanja a ne izolacije. Držati se podalje od njih nije značilo izbjegavati bilo kakav kontakt nego samo one prisne kontakte koji su bili uobičajeni samo među članovima unutar zajednice. Nekome tko je bio izopćen iz židovske zajednice je na različite načine bilo dano do znanja da je izjednačen sa neznabošcima. Za izopćenika je to izjednačavanje sa neznabošcima bilo jako stroga mjera ukora.  

Uklanjanje je u ovom slučaju značilo privremeno odvajanje grešnika od zajedništva, a ne iz Židovske zajednice (društva) jer je dotični i dalje bio Izraelac pod Zakonom i sa svim odgovornostima prema Zakonu. Samo je smrt mogla fizički ukloniti teškog grešnika iz zajednice, dok je svaki drugi grijeh koji je vodio izopćenju i dalje dozvoljavao da grešnik bude član društva (zajednice), ali sa sankcijama po kojima se on trebao osjećati da je odvojen od svoje braće a time i od onih aktivnosti s kojima su Izraelci uživali duhovno zajedništvo. Npr. da li je rabin nekom grešniku kojega se izopćilo mogao reći da više nije Židov ili član Izraelske zajednice u koju je pristupio obrednim činom? Ne, on je i dalje član zajednice, ali je odvojen od zajedništva. Židova se moglo izopćiti samo iz sinagoge, a ne iz Božjeg naroda Izrael, a sama disciplinska mjera je imala smisao privremenog odvajanja kojim se onemogućavalo da se grešnik do daljnjega sastaje sa drugima u sinagogi niti da se druži s drugima u duhovnim gozbama koje su se priređivale povodom židovskih blagdana. Prema tome, čin odvajanja (izopćenja) treba biti samo disciplinska mjera, a ne čin ispisa iz članstva ili istjerivanja iz Božjeg naroda (skupštine).

Stoga je važno razumjeti Isusove riječi jer on nije tražio da se prema grešniku odnosi kao prema bogohulniku i namjernom ubojici koje je trebalo strpati u zatvor i potpuno odvojiti, ne samo iz zajedništva nego i iz naroda. Iako rabini nisu izopćavali iz naroda nego samo iz sinagoge, ipak su uveli svoja pravila strogog odvajanja iz judejskog društva. Takav bi odnos bio ekstreman i očituje se po izbjegavanju svakog oblika druženja i kontakata s grešnikom. Isus nije tražio da se grešnika javno išiba i 'izopći' jer bi time podržao rabinska pravila, nego je rekao da ga se samo tretira kao neznabošca na način da ga se odvoji od zajedništva i svega onoga što je duhovno zajedništvo uključivalo. Nažalost, Jehovini svjedoci su po svemu sudeći zanemarili pravo značenje 'odvajanja' te su uveli sistem 'izopćenja' koji u nekim aspektima ima dosta toga zajedničkog sa rabinskim gledištem, pa se prema izopćenicima odnose kao da su u kućnom pritvoru ili zatvoru. S druge strane, izopćenjem iz Zajednice (koju smatraju jedinom Kristovom skupštinom) su prešli još jednu granicu jer su time uveli poganski i politički oblik izopćenja - protjerivanje iz članstva. Zato nas zanima kako Watchtower tumači Isusove riječi i kako se zajednica Jehovinih svjedoka odnosi prema izopćenicima?

“Kao Židovi, apostoli su trebali razumjeti što znači odnositi se prema grešniku kao prema ’čovjeku iz narodâ i kao prema porezniku‘. Židovi su izbjegavali druženje s ljudima iz narodâ, i prezirali su Židove koji su radili kao rimski poreznici (Ivan 4:9; Djela apostolska 10:28). Zbog toga je Isus savjetovao učenike da se moraju prestati družiti s grešnikom, ako ga je skupština odbacila“ (Stražarska kula, 15.4.1991. str. 20).

Točno je da su apostoli razumjeli Isusove riječi, ali su isto tako znali razliku između krutog i ekstremnog ponašanja kojeg su prakticirali farizeji i razumnog ponašanja kojeg im je pokazao Isus u svom ophođenju prema poreznicima i ljudima iz drugih naroda a sukladno tome i prema grešnicima. Zato, kad se od članova skupštine traži da slijede primjer Židova onda treba slijediti onaj primjer kojeg je prakticirao Isus, a ne oni Židovi koji su slijedili farizeje. Naime, mnogi Židovi  su bili poučeni od svojih religioznih vođa da je ne-Židove trebalo mrziti i prezirati pa su se u skladu s tim držali određenih pravila ponašanja koja su bila kruta i nerazumna. Zato bi bilo neispravno postupati onako kako su većina Židova postupali prema grešniku u skladu sa rabinskim stavovima i pravilima o kućnom pritvoru i odvajanju iz zajednice. 

Što je duhovna zajednica? Zajednica može biti društveno uređenje koje je u nadležnosti neke uprave pod kojim živi i djeluje određena skupina ljudi, ali se prije svega odnosi na same ljude koji čine tu zajednicu. Npr. Izrael je bila društvena zajednica Božjeg naroda koja je živjela na određenom području. Svaki Izraelac je bio pripadnik te zajednice i živio je u duhovnom zajedništvu sa ostalim Izraelcima koji su bili u savezu sa Bogom u skladu sa Zakonom koji je uređivao njihov društveni i religiozni život. Kad je riječ o grupi ljudi onda riječ 'zajednica', ima značenje tijesne povezanosti osoba koje su povezane zajedničkim interesima i ciljevima. S nekim imati duhovnu zajednicu znači smatrati ga jednakim, biti zainteresiran za njegove riječi i djela. Ujedno to znači da se s njim ophodimo na bliski i prijateljski način u skladu sa svim moralnim normama. Ukoliko netko krši te norme ponašanja može doživjeti da ga drugi članovi zajednice izbjegavaju što se moglo službeno potvrditi od svih članova zajednice. U tom smislu se izopćenje odnosilo samo na odvajanje iz aktivnog života zajednice, ali je izopćeni i dalje trebao biti član te Zajednice. Izraelca kojeg se izopćilo se trebalo samo odvojiti iz 'sredine' u kojoj su ostali vjernici vršili zajedničke duhovne aktivnosti. Nije ga se izopćilo iz Izraela kojemu je i dalje pripadao kao član zajednice tako da je i dalje bio pod Zakonom Božjeg naroda kojima se morao pokoravati. Bog u svom zakonu nije uveo zatvorsku kaznu, nego su je uveli Izraelski kraljevi po uzoru na okolne narode. Stoga Isus nije od svojih učenika tražio fizičke kazne kao što su bičevanje, zatvaranje ili tradicionalno izopćenje izolacijom grešnika, nego je tražio samo odvajanje grešnika od njegove duhovne zajednice. Iako je bio član društvene zajednice, grešnik je izgubio duhovno zajedništvo i prema njemu se odnosilo kao prema neznabošcu (čovjeku iz svijeta). Nasuprot tome, u zajednici Jehovinih svjedoka izopćena osoba gubi status člana ne samo lokalne skupštine (zajednice), nego i Kristove univerzalne skupštine. 

Osobe koje se krste u Isusovo ime postaju njegovi sljedbenici i članovi njegove Skupštine. Njihov kršćanski život i služba se odvija u povezanosti sa mjesnom skupštinom. U početku su te skupštine imale ime vezano za područje ili mjesto u kojem su vjernici živjeli (skupština u Solunu, skupština u Efezu i sl.). Međutim, od formiranje crkvene institucije i odvojenih zajednica, sve lokalne skupštine dobivaju naziv po instituciji ili zajednici kojoj pripadaju na globalnoj razini kao što je 'katolička', 'pravoslavna', 'baptistička', 'adventistička', 'Jehovini svjedoci' i sl. Sve one su odvojene kršćanske zajednice unutar 'kršćanstva'. Stoga se postavlja pitanje, da li krštenje osobu učlanjuje u lokalnu skupštinu u povezanosti s vjerskom institucijom ili organizacijom kojoj ta skupština pripada? Što o tome kaže Watchtower?

“Kršćanin (…) ne može biti kršten u ime onoga tko vrši uranjanje ili u ime bilo kojeg čovjeka, niti u ime organizacije, već u ime Oca, Sina i svetog duha. To pokazuje, između ostalog, kako Kršćanstvo nije denominacijska stvar …“ (Stražarska kula, 1 srpanj 1955).

Kršćanstvo je iznad svake denominacije, organizacije ili odvojene zajednice. Zato se nitko ne može krstiti kao član mjesne ili međunarodne skupštine koja nosi svoje ime prepoznavanja, pa samim tim izopćenje iz takve zajednice nikoga ne može izbrisati iz Kristove skupštine, nego ga samo odvaja od zajedništva s kršćanima te zajednice. Krštena osoba treba biti svjesna da se krsti kao član Kristove skupštine a ne kao član zajednice Jehovinih svjedoka. Ona se samo po prihvaćenim vjerovanjima identificira s kršćanskom zajednicom koja nosi naziv 'Jehovini svjedoci'. Njenim izopćenjem, ona se više neće identificirati s tom zajednicom, ali će i dalje njeno krštenje nju identificirati s Kristovom skupštinom. Izopćenje ne može poništiti krštenje jer je to samo privremena disciplinska mjera ukora vjernika koji se ogriješio o Božji zakon a time i o svoju braću s kojom je dijelio aktivno zajedništvo. Njega se stoga ne može izbaciti iz članstva Skupštine jer to može samo Isus, nego se takvoga treba samo 'obilježiti' Božjom riječju i tako izdvojit iz zajedništva kako ne bi do daljnjega bio uključen u aktivnost svoje lokalne skupštine pa izopćenjem ostaje pasivnim članom jer su mu se oduzela neka prava. Naime, kad bi bio izbačen iz članstva Skupštine, onda bi to značilo da prestaje važiti njegovo krštenje pa bi se po povratku u nju trebao ponovno krstiti jer se krštenjem postaje član Kristove skupštine. On stoga ne može biti isključen iz Skupštine, nego samo iz duhovnog zajedništva i aktivnog života vjernika, a da bi se isključenje moglo provoditi nad njim, onda se od aktivnih vjernika traži da ograniče druženje s njim, ali da ipak ostaju u vezi s njim kako bi ga navodili na pokajanje. Prema riječima apostola Pavla, grešnik se i dalje 'zove brat', samo što se prema njemu trebalo ponašati kao čovjeku iz svijeta, ali ga ujedno trebalo opominjati kao brata (2.So 3:15).

To je isto kada roditelji žele disciplinirati svoje dijete te mu postave stroga ograničenja. To dijete je i dalje član obitelji, ali odvojen od obiteljskih aktivnosti u kojima je mogao osjećati aktivno zajedništvo. Tako npr, roditelji sa ostalom djecom mogu ići na izlet, u kino i na druge zajedničke aktivnosti, dok dijete koje je pod strogim ukorom to ne može. Na isti način se supružnik može na jedno vrijeme odvojiti od svog bračnog partnera zbog povrede bračnog zavjeta. Ukoliko nije došlo do razvoda, onda su oni i dalje zovu muž i žena, ali se jedan prema drugome ponašaju kao prema nekome s kim nisu u braku. Povrijeđena strana je ograničila svoje kontakte za jedno određeno vrijeme tako da među njima nema zajedničkih aktivnosti ni bliskih kontakata. Taj supružnik sam određuje kada i u kojoj mjeri će kontaktirati s drugom stranom oko nekih zajedničkih pitanja. No, ukoliko je došlo do razvoda onda se s time poništavaju sve bračne dužnosti i jedino ponovno sklapanje braka dolazi u obzir kako bi oni ponovno bili muž i žena. Samim tim, ukoliko je došlo do potpunog odvajanja vjernika od Kristove skupštine (razvoda) onda bi dotični prilikom primanja u zajednicu vjernika trebao biti ponovno kršten. Što onda znači kad se nekom izopćenom kaže da više nije 'katolik' ili da više nije 'Jehovin svjedok? Da li to znači da dotični više nije kršćanin? Prema Katoličkom kanonskom zakoniku, izopćeni ostaje pasivnim članom Crkve, jer on nije isključen iz Crkve, nego iz zajedništva aktivnih vjernika. Međutim, prema onome što piše u izdanjima Watchtowera, izopćeni više nije član Skupštine (crkve).

Problem je što su se neke vjerske institucije i organizacije poistovjetile sa Kristovom skupštinom, pa krštenik svojim krštenjem postaje, ne samo član Skupštine nego i član te vjerske organizacije. Tako se u ovom slučaju krštenim osobama kaže da su svojim krštenjem identificirali s organizacijom Jehovinih svjedoka, pa kad dotičnoga isključe iz zajednice onda mu kažu da on više nije Jehovin svjedok niti njihov brat, a samim tim ni kršćanin, član Kristove skupštine čime nesvjesno poništavaju njegovo krštenje. To nema smisla ukoliko on nije otpadnik od vjere. Čak se i grešnik po Pavlovim riječima i dalje 'zove brat', što znači da je i dalje član Skupštine ('Izrael'), ali ga se samo odvojilo iz sredine onih vjernika s kojima je dijelio duhovno zajedništvo. Izopćenjem se dotičnoga ne može 'razvesti' od Kristove skupštine, nego ga se može samo privremeno 'odvojiti' od nje. Na neki način to nesvjesno potvrđuje i Watchtower jer čitamo:

"Da li je ovaj biblijski zakon (iz 1.Korinćanima 5:11) prestrog ili ponižavajuć? Samo promislite o ovom: Kada se nekog okorjelog kriminalca stavi u zatvor zbog kršenja zakona, smatra li se taj čin prestrogim ili bezosjećajnim? Ne smatra se, zato što ljudi imaju pravo čuvati društveni mir i sigurnost. Dok mu traje zatvorska kazna, kriminalac je zapravo isključen iz društva koje poštuje zakon." (Probudite se, 8.9.1996. str. 27)

Kad je kriminalac strpan u zatvor on je i dalje ostao građanin i državljanin svoje zemlje. Ovaj primjer pokazuje da netko može biti isključen iz društva, ali je i dalje član svoje društvene zajednice. (U kolektivnom sportu, neki igrač može biti isključen iz igre i biti kažnjen neigranjem za jedno određeno vrijeme, ali on je i dalje u sastavu svoje momčadi). Prema tome, izopćenje po kršćanskim mjerilima je trebao biti strogi ukor lokalne skupštine koja dotičnoga odvaja iz svoje duhovne sredine, a ne iz članstva Kristove skupštine (Tit 1:13). 

izopćenje - nije izbacivanje iz članstva zajednice

izopćenje - je odvajanje od aktivnog zajedništva

U tom smislu svatko tko ne želi iz bilo kojih razloga biti član neke vjerske organizacije, može tražiti da ga se ispiše iz njenog članstva (ukoliko je upisan kao član te zajednice), ali on i dalje želi biti kršćanin u povezanosti sa nekom drugom kršćanskom grupom vjernika pa ga nitko ne može ispisati iz Kristove skupštine. Kad pristupa drugoj zajednici on se ne treba ponovno krstiti ukoliko smatra da je njegovo krštenje pravovaljano. Može se samo registrirati kao pripadnik te zajednice ukoliko je potrebna takva pravna registracija. No, ukoliko se neka vjerska Organizacija poput Jehovinih svjedoka promovira kao jedina prava Skupština, onda ona po svom proizvoljnom tumačenju pripadnike drugih kršćanskih zajednica označava kao otpadnike od Boga i pravog kršćanstva, pa nije čudno da osobe koje samostalno napuštaju zajednicu smatra otpadnicima iako takvi nisu otpali od svoje vjere u Krista. Problem je u ideji koja se ne može biblijski potvrditi, a to je ideja da su Jehovini svjedoci jedna i jedina Božja organizacija koju je on uspostavio 1919-te godine, pa svako izopćavanje i odvajanje od te organizacije smatraju odvajanjem od Boga i Krista. Zbog takve ideje se nametnuo stav isključivosti, pa su Jehovini svjedoci primorani donositi propise po kojima se grešnika i neistomišljenika izopćuje (izbacuje) iz Kristove skupštine čime se stavljaju iznad KristaStarješine moraju biti svjesni da kršćani ne pripadaju njima niti organizaciji koju oni predvode. Oni imaju pravo nepokorne grešnike samo privremeno izopćiti (odvojiti) iz svoje lokalne sredine (skupštine, sinagoge). Kad Isus dođe, onda će on iz svog Kraljevstva (Skupštine) izbaciti kukolj u koji spadaju lažna braća i nepokajnički grešnici (Mt 13:30).