Kako se odnositi prema izopćenim osobama?



Smisao izopćenja je da se grešnik postidi što je samo po sebi pozitivno. Smisao ovog članka je da se u tom pozitivnom smislu postide oni koji drugima nameću ljudska izvanbiblijska pravila u vezi izopćenja i da se postide oni koji ih bez preispitivanja prihvaćaju. Svi oni koji se postide će biti primorani da promjene svoje misli i svoje postupke, ne samo grešnik koji je izopćen, nego i pravednik koji shvati da ne postupa ispravno prema izopćenima. Onaj tko sebe smatra pravednim, a ne postidi se nakon razmatranja ovog članka, će i dalje na štetu drugih raditi ono što je neispravno u Božjim očima. Zato treba otvorena uma razmotriti slijedeća pitanja:

Kakva su pravila ponašanja prema izopćenicima postavili židovski rabini? Kakva pravila je postavila zajednica Jehovinih svjedoka? Da li su ona razumna ili graniče sa ekstremnošću? Da li je grešnik izopćenjem prestao biti član Božjeg naroda tj. Božje skupštine ili je samo privremeno postao pasivan član? Da li je moguće izopćenjem poništiti nečije krštenje, a samim tim i članstvo u Božjoj i Kristovoj skupštini? Što je za Isusove učenike trebalo značilo postaviti se prema izopćeniku kao prema čovjeku iz drugih naroda, odnosno kao prema čovjeku koji ne pripada Božjem narodu? Zašto Isus nije tražio da se prema izopćeniku ponaša kao prema Samarićanima koje su Židovi potpuno izbjegavali? Kako bi se Isusov stav i zahtjev trebao primijeniti u današnjoj kršćanskoj skupštini kad su u pitanju izopćenici i ljudi izvan zajednice? Da li postoji razlika u ponašanju prema grešnicima iz svijeta i grešnicima unutar zajednice? Kako je židovska zajednica 'obilježavala' grešnike, a kako je to trebala činiti kršćanska skupština? Do koje mjere su Isus i apostoli ograničili druženje s njima? Da li su Židovi pozdravljali ljude iz drugih naroda i kako treba razumjeti zahtjev da se lažnu braću i lažne učitelje ne pozdravlja? Da li se misli na svaki oblik pozdravljanja ili samo na jedan? Kako je vodeće tijelo krivom primjenom pojedinih stavaka postavilo pogrešna pravila i tako zloupotrijebilo Isusove i Pavlove izjave? 

 


U izdanjima Watchtowera postoje savjeti i pravila u vezi ponašanja prema izopćenima. Iako su ti savjeti sami po sebi na mjestu, ipak u sebi sadrže strogost koja ide do te mjere koja graniči sa krutošću i ekstremnošću. Jedan od takvih pravila glasi:

"Mi se ne družimo s isključenim osobama, što podrazumijeva kontakte kako duhovne tako i bilo koje druge vrste. U Stražarskoj kuli od 1. siječnja 1982. na stranici 21 pisalo je: “Pozdravljanje nekoga može biti prvi korak k stupanju u razgovor, a možda čak i k prijateljstvu. Želimo li poduzeti taj korak kod isključene osobe?” Je li nužno izbjegavati svaki kontakt s isključenom osobom? Jest (...) Kao prvo, to je dokaz naše vjernosti Bogu i njegovoj Riječi." ('Božja ljubav' 2008. str. 207)

Vjernost prema Bogu ima svoje granice jer je Isus upozorio da će neki, koji pređu te granice čak ubijati druge (grešnike i neistomišljenike) misleći da time služe Bogu (Iv 16:2). Vjernost Bogu se može pokazati svojim stavom prema grešnicima ali ne na ekstreman način kojeg pokazuju neke vjerske grupe. Jehovini svjedoci u svojim počecima nisu isključivali iz Zajednice jer su tvrdili da je praksa i politika isključivanja, kakvu je provodila Rimokatolička crkva, poganskog porijekla (vidi Stražarsku kulu, 8.1.1947. str. 27). Međutim 1952. je ipak uvela isključivanje iz svoje Zajednice što je posebno došlo do izražaja 1980-tih kada su u te mjere isključenja uveli stroga pravila izbjegavanja koja svi moraju slijediti. U to vrijeme su mnogi napustili sjedište Watchtowera u Bruklinu jer je rukovodstvo počelo progoniti i isključivati, najprije svog člana Raymonda Franza koji je napustio vodeće tijelo, a zatim sve one koji su pokušali neovisno istraživati Bibliju i razgovarati o onome što su otkrili, a što je bilo drugačije od trenutnog učenja Zajednice. Da bi zabranili drugima da dođu u doticaj s onima koje se ne slažu s nekim učenjima Watchtowera, su uveli pravilo potpunog izbjegavanja svih isključenih.

Naime, strah od onih koji drugačije misle i postupaju po svojoj savjesti je očito navela vodeće tijelo da idu korak dalje od Katoličke crkve koja je do tada ublažila svoj srednjovjekovni kruti stav prema takvima. Vodeće tijelo je tada svojim novim pravilima zabranilo svaki normalni kontakt, ne samo s navodnim otpadnicima nego i sa svakom isključenom osobom sve dok traje mjera isključenja. Tako nitko od kršćana više nije mogao koristiti svoju savjest i odlučivati do koje mjere može kontaktirati sa izopćenima jer je zabranjena bilo koja vrsta kontaktiranja. Watchtower smatra da je to jedino mjerilo kojim kršćanin može pokazivati svoju vjernost Bogu i njegovoj Riječi. No, kako onda članovi skupštine mogu pokazati ljubav i obzirnost ako se strogo drže takve zabrane u koju spada čak i zahtjev da se takve osobe ne treba ni kulturno pozdraviti? Uopće se ne dozvoljava da bilo tko pokaže inicijativu u kontaktu s takvima, a kamo li da netko sjedne sa njima i razgovara o duhovnim stvarima kao što je to Isus pokazao. Što ako je Watchtower i njegovo vodeće tijelo prekršilo samo jednu Isusovu zapovijed, jer je Isus rekao: "

"Tko god, dakle, prekrši jednu od ovih najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, bit će nazvan najmanjim u kraljevstvu nebeskom." (Mt 5:19)

Ovo je ozbiljna misao zbog koje treba otvorena uma razmotriti i ovu najmanju Isusovu zapovijed u vezi odnosa prema isključenima. Iako neki članovi zajednice pretpostavljaju da praksa i pravila u vezi isključenja, kojima su od vodećeg tijela naučeni Jehovini svjedoci, nemaju Isusovu podršku, mi ćemo u nastavku razmotriti sve biblijske i povijesne argumente koji to potvrđuju.