Istina i pravda

Američki filozof John Rawls je rekao:

"Pravda je prva vrlina drušvenih ustanova, kao što je istina prva vrlina sistema mišljenja. Jedna teorija koliko god bila elegantna i ekonomična mora se odbaciti ili izmijeniti ako je neistinita; na isti način zakoni i ustanove, ma koliko bili efikasni i dobro uređeni, moraju se reformirati ili ukinuti ako su nepravedni.

O pravdi se često može čuti od onih koji u svojim kršćanskim zajednicama tvrde da zastupaju božansku pravdu. Koliko god nastojali provoditi Božju pravdu zna se desiti da se njihovo gledište kosi sa određenim Božjim načelima tako da u provođenju pravde mogu učiniti nepravdu. Jedno vjersko uređenje ili organizacija može biti dobro uređena i efikasna u provođenju svojih ciljeva jer ima poslušno članstvo koje ne dovodi u pitanje učenja i uredbe svog autoriteta. Međutim, pokazalo se da su vjerski autoriteti bili skloni iznositi netočna gledišta te da su progonili one koji su u to vrijeme iznosili ispravna gledišta. Kao što je u kršćanskim zajednicama potrebno mijenjati gledišta koja nisu točna tako treba mijenjati i zakone i uredbe kojima se krše biblijska načela i neka ljudska prava s ciljem da skupštine budu uređene po biblijskim mjerilima.

Zajednice u provođenju božanske pravde imaju pravo isključiti ili izopćiti svakog člana koji svjesno krši moralne zakone i ustraje u tome bez kajanja. To su ovlasti dane cijelom tijelu skupštine čiji članovi imaju pravo zajednički sudjelovati u takvim odlukama i njihovoj provedbi. Oni imaju pravo grešnika navesti na pokajanje, a ako taj ne posluša onda ga predaju skupštini koju predvode starješine. Ako ne posluša ni njih onda ga oni pred cijelom skupštinom mogu obilježiti kao nepokajničkog grešnika i prema njemu se odnositi kao čovjeku iz svijeta i izopćeniku kojemu su vrata povratka uvijek otvorena. Odnos prema takvima treba biti u nekim razumnim granicama ali nikad se ne smije ići u ekstremnost kroz neka nerazumna i nebiblijska pravila. No, kad se pravne stvari rješavaju iza zatvorenih vrata onda se time može kršiti pravo skupštine da ima uvid u pravo stanje grešnika prema kojemu trebaju postupati u skladu sa svojom savješću a ne po jednoobraznim pravilima koja se ne mogu niti smiju primjenjivati jednako na sve slučajeve. To je posebno slučaj kad se provodi pravda protiv onih koji iznose drugačija gledišta. Drugačija gledišta mogu s jedne strane biti potpuno kriva i lažna s namjerom da se obezvrijeđuje Božja riječ, dok neka gledišta, iako drugačija, mogu biti u skladu sa biblijskom istinom. Da li je onda razumno i pravedno ovu drugu osobu isključiti i prema njemu se ponašati isto kao i prema krivovjercu?

U prvom stoljeću je postojala samo jedna kršćanska zajednica koju su sačinjavale mnoge skupštine. Te su se skupštine ponekad razlikovale po stupnju duhovnosti i različitim gledištima vezanim za neka učenja, ali su imali jedinstveno gledište o Bogu i Kristu. Različita gledišta o nekom manje bitnim temama su se tolerirala jer se njima nije išlo protiv same vjere. No, kad se ustrajalo na određenim gledištima vezanim za identitet Krista, došlo je do podjela među biskupima i skupštinama koje su oni predvodili. Kako bi dali važnost svojem gledištu svaka je skupština izopćavala iz svoje sredine one koji se nisu slagali sa gledištem većine. Npr. činjenica je da je u trećem stoljeću postojalo više gledišta o Isusu od kojih je samo jedno bilo pravo. Zamislimo situaciju koja se mogla desiti kada su pod utjecajem nekih učitelja i crkvenih otaca većina skupština preuzele jedno od krivih gledišta. Pojedinac koji bi imao ispravno gledište bi morao šutjeti ili bi bio izopćen iz bilo koje skupštine koja je zastupala krivo gledište. Da li bi se to moglo smatrati pravednim postupanjem? Iz ugla svake pojedine zajednice to je pravedno jer im je vjerski autoritet nametnuo svoju istinu koju nitko nije smio dovoditi u pitanje. Za vjerske poglavare nije bilo važno što su takvi živjeli uzorno po svojoj vjeri u Krista za kojega su bili spremni dati svoj život. Bilo je važnije imati slijepe poslušnike koji su trebali bespogovorno prihvatiti njihova učenja i gledišta, a sve ostale istjerati i prikazati u potpuno krivom svjetlu. Da li možete zamisliti da kršćanska zajednica kojoj pripadate ima pogrešno gledište i da osuđuje pojedince u svojim redovima koji imaju ispravno gledište? Da li postoji biblijsko načelo za provođenje takvih postupaka koji to opravdavaju? Ako ne, onda se neka biblijska načela još uvijek zloupotrebljavaju kako bi se zaštitilo autoritet čovjeka. Ako se dokaže da takvo postupanje postoji u tvojoj skupštini ili zajednici trebalo bi ga preispitati i mijenjati.

Podjele među skupštinama u drugom i trećem stoljeću nisu učinjene kako bi se prave kršćane odvajalo od krivih pa su u svakoj skupštini i dalje bili prisutni pšenica i kukolj. Danas velika večina njih ostaju članovi svojih zajednica bez obzira na neka neslaganja, dok drugi samoinicijativno ili pod utjecajem drugih prelaze u članstvo drugih zajednica. U Bibliji ne postoji izraz 'samoisključenje' dok se danas njime koriste svi oni koji nisu zadovoljni svojom vjerskom zajednicom zbog njenog odnosa prema njima kao pojedincima ili zbog neslaganja sa njenim pravilima i učenjima. Takvi se ne isključuju iz Isusove univerzalne skupštine jer i dalje žele živjeti po njegovim zapovijedima ali u povezanosti sa onom grupom kršćana među kojima se mogu više duhovno izgrađivati u vjeri iako će i među njima naići na prave i lažne kršćane. U ovim slučajevima različite zajednice različito postupaju prema svojim bivšim članovima. Dok jedni toleriraju i poštuju njihovu odluku druge zajednice se prema njima ponašaju kao izdajnicima i otpadnicima, okrečući glavu od njih. No, da li se u tim slučajevima smijemo ponašati kao suci?

Sjetimo se primjera apostola koji su slijedili Krista. Unutar Židova su postojale različite grupe vjernika koje su se razlikovale po nekim gledištima i učenjima. Apostoli sebe nisu vidjeli unutar tih grupa nego kao članove univerzalne Božje kuće kojoj su pripadali svi Židovi bez obzira na unutarnje podjele. Kad su vidjeli da netko tko nije u zajednici s njima čini neke stvari u Isusovo ime, onda su tražili od Isusa da mu to zabrani. Oni su vidjeli samo to da takav nije s njima, ali nisu vidjeli ono što je vidio Isus. Zato im je on rekao: "Ne branite mu, jer nitko tko učini neko silno djelo u ime moje neće moći ubrzo zatim zlo govoriti o meni! Jer tko nije protiv nas, za nas je" (Marko 9:39,49). Bez obzira što netko nije u zajednici s nama on je ipak u sastavu Božje kuće koja je nažalost i dalje podijeljena na odvojene zajednice. No, činjenica je da svi oni sebe smatraju kršćanima koji prije svega vjeruju u Boga i Krista. Koliko su pojedinci i zajednice odstupili od temeljnih vrijednosti kršćanstva to može prosuditi samo Krist. Isus ima svoje kriterije koji se razlikuju od ljudskih uskogrudnih gledišta pa samo on može reći: "Tko nije na mojoj strani, protiv mene je" (Matej 12:30). Kršćanske zajednice ne smiju te njegove riječi zloupotrijebiti i onda propovijedati sebe i svoju zajednicu tvrdeći da su samo njihovi članovi na strani Krista, dok su svi drugi antikristi. Također ne smiju govoriti da onaj tko nije s njima nije ni Kristov. Oni koji tako govore upadaju u zamku u koju su upali i apostoli. Apostoli su kasnije shvatili da samo onaj "tko nema duh Kristov, taj nije Kristov" (Rimljanima 8:9). Takvo gledište je zanemareno nakon prvih podjela što je dovodilo do međusobnih verbalnih ratova i progonstava jednih protiv drugih. Danas se apostolsko načelo ipak manje - više poštuje iako postoje zajednice koje zauzimaju stav isključivosti ili odvojenosti. Biti odvojen ili posvećen isključivo obožavanju pravog Boga je samo po sebi dobro, ali biti sudac i svojim stavom isključivosti obezvrijeđivati članove drugih kršćanskih zajednica do te mjere da ne zaslužuju vječni život ukoliko nisu članovi njihove zajednice je jako uskogrudno. 

Postoje vjernici koji ne odlaze u druge zajednice iako se ne slažu sa nekim učenjima svoje zajednice. Neki od njih mogu biti navedeni da zastupaju ono što smatraju istinom ili da dokazuju što je biblijska istina kako bi je unaprijeđivali. Kako se skupština treba prema njima ophoditi? Skupština ima pravo izbaciti iz svoje sredine samo one koji šire lažna i kriva učenja kojima se obezvrijeđuje vjera u Boga i Krista. No, kada neka zajednica odbacuje svoje članove koji imaju drugačije gledište o nekim stvarima, bez obzira što takvi ne idu protiv Boga i kršćanske vjere, krivo ih optužujući za otpadništvo, onda zanemaruje biblijska načela koja su se u vezi toga koristila u prvom stoljeću i tako zadire u pravo svakog kršćanina da vjeruje samo u ono što može potvrditi iz Biblije. Apostol Pavle je upozorio: "Jer Božja je volja da budete sveti (...) i da nitko ne čini nažao svojemu bratu i da ne zadire u njegova prava, jer Gospodin kažnjava za sve to, kao što smo vam već rekli i temeljito posvjedočili.(...). Prema tome, tko to odbacuje, ne odbacuje čovjeka, nego Boga, koji vam daje svoj sveti duh" (1.Solunjanima 4:3-8). 

Svaki kršćanski vjernik ima na Bibliji utemeljeno pravo da zastupa samo ono u što je čvrsto uvjeren bez bojazni da time ruši autoritet i ustrojstvo svoje zajednice. Također ima pravo slobode savjesti, govora i mišljenja pa može o svojim gledištima i saznanjima diskutirati i raspravljati s drugima poštujući njihovo gledište. Niti jedna zajednica nema pravo da pod izlikom doktrinarnog jedinstva i nepovredivosti autoriteta zabranjuje takve rasprave i odbacuje svoje članove koji drugačije misle jer se time vraćaju na povijesne pogreške Crkve koja je uvela inkviziciju (istražni sud) kako bi suzbila pojedince i grupe kršćana koji su neovisno od Crkve zastupali drugačija gledišta. Zbog toga je to razdoblje poznato kao mračni srednji vijek jer se suzbijala bilo čija nova misao koju vrhovnici Crkve nisu htjeli tolerirati braneći time svoj autoritet i autoritet crkvenih otaca čije su doktrine uvedene u kršćanski nauk. Zbog toga su mnogi iskreni kršćani nepravedno bili izopćeni kao heretici te progonjeni i ubijani u ime Boga. Njihov jedini grijeh je bio što su se pokoravali više Bogu nego čovjeku. 

O Inkviziciji čitamo u Wikipediji:

Inkvizicija (lat. inquisitio – istraga) predstavlja sud katoličke crkve koji je imao zadatak da pronalazi i kažnjava heretike. Progone su započeli rimski carevi u 4. vijeku, ali pravu dimenziju inkvizicija je dobila u srednjem vijeku. Tada je autoritet rimskih papa oslabio a heretički pokreti su bili snažni. Krajem 12. i početkom 13. vijeka na crkvenim saborima raspravljalo se o progonima nevjernika, a 1215. na Četvrtom lateranskom koncilu papa Inoćentije je donio odluku o organiziranom gonjenju heretika - neprijatelja 'pravovjerne crkve'. (...) Sudski postupak bio je u tajnosti, okrivljeni su ispitivani putem torture, a osumnjičeni nisu mogli da pozovu svjedoke niti braniteljeInkvizicija je zabranjivala vjernicima da čitaju knjige koje je crkva zabranjivala. (...) Dimenzije inkvizitorskog postupka, koji je podrazumijevao unaprijed datu sumnju i postupak osude bez adekvatne odbrane omogućavao je eliminiranje političkih protivnika. Surove metode osude koja nije poznavala pravo samostalnog promišljanja, suprotnog mišljenja ili odbrane suprotnog stajališta prenijela se i u moderno doba kroz različita figurativna označavanja njene suštine, najčešće određenih postupaka nosilaca moći i vlasti koji ugrožavaju elementarna ljudska prava.

U ovo moderno doba se puno ne govori o inkviziciji jer ne postoje one surove metode ispitivanja i ubijanja, ali postupci izopćenja neistomišljenika i dalje idu protiv prava pojedinaca koji autoritet Biblije drže iznad autoriteta ljudi koji su - kako je Isus rekao - sjeli na Mojsijevu stolicu. Osobno ne poznajem one koji su na ovakav način bili izopćeni niti sam o njima razmišljao sve dok nisam i sam to doživio od starješina svoje skupštine. Sada bi na temelju svog iskustva mogao puno toga reći kako bi se uvidjele greške vjerske institucije s ciljem da se one više ne ponavljaju. Zašto da sve ono što je hvalevrijedno i dobro unutar neke zajednice izgubi svoju pravu vrijednost jer Isus takvim zajednicama i skupštinama u kojima vidi nešto dobro poručuje: "Ipak ovo imam protiv tebe" (Otkrivenje 2:4,24,20). Jedna od stvari protiv koje bi Isus mogao prigovoriti je zloupotreba autoriteta kojom se krše nečija prava i umanjuje Božja pravednost.