GOSPODINOVA VEČERA

 

Pitanja: Koje su sličnosti i razlike između Pashe i Gospodinove večere? Tko bi trebao prisustvovati obilježavanju Kristove smrti? Kako bi trebalo obilježiti Gospodinovu večeru? Tko bi mogao biti učesnik u uzimanju simbola kruha i vina? Tko su dostojni uzvanici? Tko nije bio dostojan uzimati simbole? Što su prvi kršćani dokazivali svojim sudjelovanjem u uzimanju kruha i vina? Da li bi kršćani trebali odbiti simbole kruha i vina kad mu se nude? Da li su oni time dokazivali da su pozvani a ujedno i dostojni sjediti na prijestoljima Božjeg kraljevstva? Što je predstavljao beskvasni kruh – da li besmrtno tijelo ili smrtno tijelo? Što predstavlja nebeski kruh ili mana koja će biti ponuđena s novim vinom u Božjem kraljevstvu? Što je obrok zajedništva?


 

"Činite ovo meni na spomen" 

(Luka 22:19)

 

Spomen na Kristovu smrt ima svoje mjesto u životu svakog kršćanina. Način na koji tu svečanost obilježavaju Jehovini svjedoci ima svoju povezanost sa vjerovanjem da je Bog sklopio ‘novi savez’ samo s jednom malom grupom kršćana, tako da u uzimanju simbola kruha i vina učestvuju samo oni kršćani koji za sebe tvrde da će u Božjem kraljevstvu s Isusom vladati kao kraljevi nad čovječanstvom (‘Raspravljanje’, str. 220,221). Međutim, u dosadašnjem razmatranju smo vidjeli da Biblija ima dovoljno argumenata koji govore da u ‘novi savez’ ulaze svi pravovjerni kršćani. Tako bi danas svaki kršćanin kao član skupštine 'Izraela Božjeg', ako se osjeća dostojnim toga, mogao uzimati simbole kruha i vina i time dokazivati svoje zajedništvo s Bogom i Kristom. Zašto onda Jehovini svjedoci još uvijek smatraju da simbole mogu uzimati samo oni koji su po njima pozvani da budu suvladari s Kristom na nebu? Što o tome govori Biblija?

Zakon za proslavu ‘Pashe’ se zasniva na Božjem oslobađanju Izraelaca iz Egipatskog ropstva. Iako su u zadnjoj nevolji od smrti spašeni Izraelski prvorođenci, pashu su jeli svi Izraelci - muškarci i žene, djeca i starci a ne samo prvorođenci. Zašto? U Bibliji stoji zapisano:

"To je noć koju treba svetkovati Jehovi jer ih je izveo iz zelje egipatske. Jehovi trebaju svetkovati tu noć svi sinovi Izraelovi iz naraštaja u naraštaj" (2.Mo 12:42).

Ovdje je jasno izražen zahtijev da pashu svetkuju 'svi' Izraelci. Tko nije mogao učestvovati u slavljenju i jedenju pashe?

"I Jehova je rekao: (…) nijedan tuđinac ne smije ju jesti (…) Pridošlica i najamnik ne smiju je jesti" (2.Mo 12:43,45).

Oni koji nisu smjeli jesti nisu ni pozivani da budu promatrači te svetkovine. Zakon je ipak predvidio činjenicu da su stranci i tuđini mogli prihvatiti pravo obožavanje. Zato je u tom smislu Bog zapovjedio: "svakog roba kupljenog za novce obrežite, i tek je tada može jesti" (2.Mo 12:44). To je bio prozelit ili Židov po duhu Zakona.

Ovo zakonom utvrđeno pravilo ima svoje mjesto i u slavljenju Gospodinove večere koja se među židovskim kršćanskim prakticirala nakon slavljenje Pashe, dok su je nežidovski kršćani slavili umjesto Pashe. Po tom pravilu, u proslavi Kristove smrti su mogli učestvovati svi kršćani kao članovi novog Izraela - židovski kršćani (malo stado) i nežidovski kršćani (druge ovce). Tko ne uzima simbole? Samo ‘tuđini’ koji nisu ‘obrezali’ svoja srca, odnosno oni koji to simbolično obrezanje nisu potvrdili svojim krštenjem (Kol 2:11,12). Ovi ‘tuđini’ su dio svijeta, ali još nisu postali istinski sljedbenici Isusa Krista iako se nalaze na putu da postanu njegovi učenici. Tuđini su u Izraelu mogli uživati određene pogodnosti i blagoslove s Božjim narodom živeći među njima kao stranci i došljaci. Ali samo onda kad bi spremno prihvatili pravog Boga dali su se podložiti Zakonu i tada su se mogli poistovjetiti s Izraelcima. Nakon što su se obrezali mogli su slaviti Pashu. Pasha je imala svoj pravi značaj: oslobođenje cijelog naroda iz Egipta u noći 14. nisanna po židovskom kalendaru. Tom prilikom je Bog otkupio svakog prvenca, a preko njih i cijeli narod (2.Mo 13:15). Pasha nije bila uspostavljena u znak otkupljivanja prvenaca, nego kao znak ‘oslobađanja’ iz ropstva cijelog naroda (2.Mo 13:16). Ako po tom principu ispravno postavimo stvari onda je i Isus Krist uspostavio svoju proslavu, ne kao znak uvođenja prvenaca u savez za kraljevstvo, kako to tvrde Jehovini svjedoci, nego prije svega u znak uvođenja u novi savez novog Izraela i njihovog ‘oslobođenja’ iz ropstva grijeha i smrti. To je oslobođenje nastupilo smrću Božjeg prvorođenca kojeg je Bog otkupio i posvetio. 

Uzmimo u obzir da je Izraelcima rečeno: "I bit ćete mi kraljevstvo svećenika i sveti narod" (2.Mo 19:6). Time što su svi Izraelci učestvovali u pashalnom jelu koje je simboliziralo njihovo oslobođenje i spasenje, nije trebalo značiti da će svi imati udjela u svećeničkoj službi, ali su zato zajedno sa ‘svećenicima’ svi mogli pristupiti skupštini prvorođenaca (Levitima) i zajedno s njima biti članovi ‘svetog naroda’. Židovima koji su se "vratili pastiru i nadgledniku duša svojih" apostol Petar je ukazao na ispunjenje ovog obećanja kada im je rekao: "Ali vi ste ‘izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti narod…" (1.Pe 2:9,25). Židovski su kršćani bili uključeni u same temelje kršćanske skupštine. Skupština je u svojoj organizacijskoj strukturi imala Isusa kao ‘velikog svećenika’ i vjerne muževe kojima je dana uloga ‘svećenika’ u kraljevstvu Isusa. No imala je i ‘sveti narod’ koji se preko klase svećenika dao podložiti Isusovom vodstvu.

Ako su u prvom stoljeću obje klase (klasa neba i klasa zemlje) uzimali simbole na Spomen obilježjavanju Isusove smrti, onda se simbole ne može povezivali samo sa jednom klasom. Stoga bi uzimanje simbola kruha i vina za kršćane trebalo imati jedno drugo značenje. Pavle je rekao kršćanima u vezi tih simbola:

"Jer kad god jedete ovaj kruh i pijete ovu čašu, smrt Gospodinovu objavljujete, dok on ne dođe" (1.Ko 11:26).

Uzimanjem simbola kruha i vina prvi kršćani su ‘objavljivali Gospodinovu smrt’, a ne svoju ulogu Isusovih suvladara kao što to čine Jehovini svjedoci. Pogledajmo što piše u Stražarskoj kuli od 15.2.2003. str. 14. st. 12:

“Govoreći o situaciji u drugom stoljeću n. e., povjesničar J. L. von Mosheim kaže da su kvartodecimani održavali Spomen-svečanost 14. nisana jer su ”smatrali da primjer Krista ima snagu zakona“. Jedan drugi povjesničar kaže: ”Kvartodecimanske crkve u Aziji imale su isti običaj kao Jeruzalemska crkva. Te su crkve u 2. stoljeću prilikom Pashe 14. nisana slavile otkupljenje postignuto Kristovom smrću“ (Studia Patristica, izdanje iz 1962, svezak V, stranica 8).

Vidimo da su i u 2. stoljeću svi kršćani, bez obzira na njihovu brojnost, ‘objavljivali Kristovu smrt, i slavili ‘otkupljenje postignuto Kristovom smrću’, stalno se podsjećajući na značenje kruha i vina dok Isus ne dođe u svojoj slavi. Slaviti ‘otkupljenje’ je bila preslika Pashe u kojoj su Izraelci slavili svoje ‘otkupljenje’. Svatko tko je sebe smatrao ‘otkupljenim’ je mogao ‘objavljivati Gospodinovu smrt’ simboličnim činom uzimanjem simbola kruha i vina na Gospodinovoj večeri. Kada Isus dođe onda će tada svi koji su u zajedništvu s Kristom dobiti vječni život, što je i svrha Isusove smrti koja nas oslobađa od Adamovog grijeha putem otkupnine. Biblija i rana povijest kršćanstva nigdje ne spominje da su prvi kršćani s tom proslavom trebali objavljivati drugima da su oni izabrani za Kristove suvladare i da će svoj život nastaviti na nebu. Takvo vjerovanje je nastalo kasnije kod uzimanja simbola pri euharistiji kada je u Katoličkoj crkvi u srednjem vijeku došlo do jasne podjele između klera i laika. Po toj podjeli su samo svećenici bili smatrani Crkvom ili Kristovim tijelom te su samo oni uzimali kruh i vino. Kruh u obliku hostije se kasnije počeo davati i laicima.

U ranokršćanskoj povijesti svi su vjernici smatrani klericima jer je izraz 'kler' označavao čitavu zajednicu vjernika kao Kristovo tijelo. Postepeno, stvaranjem čvrste crkvene hijerarhije (pokornost biskupu koji vodi zajednicu kao što monarh vodi državu) i stvaranjem ideje "jedne Crkve", pojam 'kler' suzuje se na tzv. duhovni stalež, svećenike (i one koje se pripremaju za svećenike) te redovnike i redovnice. Po tome se Jehovini svjedoci oslanjaju na katoličko učenje jer su i oni izvršili podjelu na one koji pripadaju Kristovom tijelu (kler) i one izvan tog zajedništva, odnosno na nebeski stalež koja uzima simbole i zemaljski stalež koji to ne smije uzimati jer nisu određeni za Isusove suvladare. U nekim drugim crkvama vjernici uzimanjem simbola objavljuju svoje zajedništvo s Kristovom crkvom kao i svoju vjeru i nadu da će nakon smrti svi ići u raj na nebo. No što je istina u vezi Isusove posljednje večere na kojoj je uveo novu proslavu?

Te večeri 14. nisana Isus je uveo simbole kruha i vina čime je predstavio svoje tijelo i krv koje je trebao dati kao žrtvu, ne samo za apostole koji su bili s njim tada prisutni, nego i za grijehe svih ‘koji vjeruju’ (Lk 22:19,20; Iv 3:16). Zato je nakon uzimanja čaše crvenog vina rekao:

"Ova čaša predstavlja novi savez na temelju moje krvi…" ili kako to piše u drugom evanđelju: "…jer ovo predstavlja moju ‘krv saveza’ koja će se proliti za mnoge radi oproštenja grijeha" (Lk 22:20; Mt 26:28).

U znak tog ‘oslobođenja’ od ropstva grijeha Isus je rekao:

"Činite ovo meni na spomen" (1.Ko 11:24,25).

Isus je ovu zapovijed dao svojim apostolima s kojima je neposredno prije ovoga proslavio Pashu tako da je veza između Pashe i Gospodinove večere više nego očita. Kao što su Pashu slavili svi Izraelci tako su i svi kršćani trebali svojim ulaskom u ‘novi savez’ redovito ‘objavljivati’ svoju vjeru u otkupninu s kojom su im oprošteni grijesi. Isus je "posrednik novog saveza" u koji ulaze svi kršćani svojim krštenjem (He 12:24). Svi koji su u tom ‘savezu’ mogu biti učesnici u uzimanju simbola kruha i vina. Isus tada nije dao nikakvu naznaku po kojom bi se simboli kruha i vina koristili za razlikovanje kršćana jednih od drugih, odnosno za izdvajanje članova nebeskog staleža od zemaljskog. Niti on a ni apostoli nisu nikad rekli i strogo upozorili na činjenicu da simbole ne smiju uzimati oni kršćani koji će pripadati staležu podanika.

Pavle je kršćanima u Korintu ukazao na propuste koje su činili kod Gospodinove večere. Naime, oni su tu priliku koristili da bi jeli i pili, vjerojatno zato što su, neposredno prije uvođenja simbola kruha i vina, Isus i apostoli po židovskom običaju ‘jeli’ pashalnu večeru (Mt 26:19-21). Pavle im je stoga ponovio svrhu Gospodinove večere i značenje simbola kruha i vina, želeći taj događaj odvojiti od židovske Pashe (1.Ko 11:20-22). Tom je prilikom naglasio da među njima ima onih ‘nedostojnih’ koji ne bi smjeli uzimati te simbole.

"Stoga, tko god nedostojno jede kruh ili pije čašu Gospodinovu, ogriješit će se o Gospodinovo tijelo i krv. Neka dakle najprije svatko sebe ispita je li dostojan, pa onda neka jede od kruha i pije iz čaše (…). Ali kad bi smo raspoznali kakvi smo, ne bi nam se sudilo" (1.Ko 11:27,28,31).

Tko je bio dostojan a tko nedostojan? Zajednice tvrdi da simbole na Spomen svečanosti mogu uzimati samo jedna mala grupa kršćana koja će sa Isusom biti na nebu kao njegovi suvladari, pa u nedostojno uzimanje simbola ulazi postupak onih kršćana koji pripadaju zemaljskom staležu a uzimaju simbole jer sebe pogrešno vide među izabranom nebeskom staležu. Međutim, Pavle ukazuje da kršćani kod uzimanja simbola trebaju raspoznati ‘kakvi su’ kao kršćani, a ne raspoznati ‘tko su’ između dva staleža (1.Ko 11:31, Stražarska kula, 15.2.2003. str.17; Stražarska kula, 1.4.1996. str. 7,8). Neki će reći da u 1. stoljeću nije bilo potrebno ukazivati na zemaljski stalež jer on tada nije ni postojao. No, iz prethodnih članaka smo vidjeli da to nije točno. Nigdje se ne ukazuje na to da u dostojne spadaju samo članovi klase neba - apostoli i drugi starješine. Također se nigdje ne govori da će u kršćansku skupštinu jednog dana ući niži stalež podanika koji nemaju udjela u zajedništvu s Kristom, u njegovom životu, smrti i uskrsnuću. Svi su kršćani bili pozvani u zajedništvo s Kristom i među njima su se uvijek mogli pojaviti nedostojini. Pogledajmo što Pavle kaže o onima koji su bili nedostojni:

"Jer tko jede i pije, osudu sebi jede i pije ako ne raspoznaje u tome tijelo Kristovo. Zato su mnogi među vama slabi i bolesni, a dosta ih je i umrlo"  (ili duhovno zaspalo). (1.Ko 11:29,30) 

Pavle stoga nije govorio o samom načinu uzimanja simbola kao nedostojnom kao što to govore Jehovini svjedoci. On je govorio o svakom pojedinom kršćaninu koji može biti dostojan ili nedostojan, ovisno o njegovom duhovnom stanju srca. Svaki kršćanin koji ‘raspoznaje tijelo Kristovo’ i značenje Kristovog tijela i krvi, je ‘dostojan’ u Božjim očima i na sebe ne navlači osudu prilikom uzimanja kruha i vina. Očito su ‘nedostojni’ bili samo oni kršćani koji su bili duhovno bolesni ili čak duhovno mrtvi. Takvi kršćani nisu razabirali važnost tog događaja pa su koristili takve posebne sastanke kako bi zadovoljili svoje tijelo. O onima koji su nedostojni, Biblija govori da takvi "nemaju duha Božjega", dok druge "muče sumnje" ili su čak uprljali svoje simbolične "haljine". Samim tim su izgubili svoje besprijekorno obilježje vjernih kršćanina (Ju 19,22,23; Ot 3:18).

Onaj tko je bio nedostojan, mogao se duhovno ispraviti i postati dostojan simbola zajedništva s Kristom. Dostojni su svi oni kršćani koji su duhovno zdravi i živi u Božjim očima. Svi su se oni zajedno sakupljali u skupštinskim sastancima, pa tako i prigodom te posebne svečanosti. Oni su "oprali svoje duge haljine i obijelili ih u krvi Janjetovoj" (Ot 7:14). Za njih je Isus rekao: "Sretan je onaj tko bdije i čuva haljine svoje, da ne bi hodao gol i da se ne bi vidjela sramota njegova" (Ot 16:15). Ta sreća će biti naročito izražena kod onih koje Isus nađe budne i bez ljage jer "štovanje koje je čisto i neokaljano pred našim Bogom i Ocem jest ovo: (…) čuvati se prljavštine ovog svijeta" (Jk 1:27). Još prije nego je uveo spomen na svoju smrt, Isus je rekao:

"Tko se hrani tijelom mojim i pije krv moju, ima vječni život, i ja ću ga uskrsnuti u posljednji dan; [takav] ostaje u zajedništvu sa mnom i ja u zajedništvu sa njim" (Iv 6:54,56).

S tim je unaprijed najavio događaj obilježavanja svoje smrti na kojem je doslovni ‘kruh’ postao simbol njegovog žrtvovanog tijela kojeg je dao radi oproštenja grijeha. Svatko tko raspoznaje to tijelo na način da prihvaća i cijeni otkupnu vrijednost Isusove smrti, ima život u sebi i bit će uskrsnut u posljednji dan i dobiti vječni život. To nam govori da se Isusovi sljedbenici do tog trenutka simbolično hrane njegovim tijelom i piju njegovu krv kako bi održali jamstvo života skrivenog u sebi kojeg su dobili novim rođenjem kao nova stvorenja (Kol 3:3). U tu svrhu imaju prednost da svoje zajedništvo u Isusovoj smrti dokazuju uzimanjem simbola kruha i vina sve do njegovog dolaska. Da li želiš biti u zajedništvu s Kristom? Ako da, onda imaš prednost hraniti se simboličnim kruhom i vinom. Ova hrana i piće imaju simbolično značenje. Zato ih je Isus predočio simbolima kruha i vina. Tu životovažnu hranu i piće mi putem vjere svakodnevno uzimamo, a to javno dokazujemo i obznanjujemo jednom godišnje na proslavi Gospodinove večere kada tim simboličnim činom ‘objavljujemo Kristovu smrt’ s kojom smo otkupljeni. Nakon uskrsnuća će i dalje ti simboli ukazivati na potrebu da se uskrsnuli nepravedni priklone Kristu kako bi po njemu i njegovoj smrti zadobili oproštenje grijeha i postigli vječni život.

Isus je u molitvi svom Ocu tražio da svi njegovi učenici ‘budu jedno’ i da budu u ‘zajedništvu s njima’ (Iv 17:20,21). Kao što se prilikom krštenja simbolično prikazuje nečije pokajanje i predanje Bogu, tako se uzimanjem simbola simbolično prikazuje nečije ‘zajedništvo’ s Kristom i Bogom. Razlika je samo u tome što se krštenje čini samo jednom, čime se ulazi u savez s Bogom preko Krista, dok se uzimanje simbola redovito ponavlja kako bi svatko uvijek iznova mogao i na taj simboličan način pred drugima ‘potvrditi’ svoje ‘zajedništvo s Kristom’ (2.Pe 1:10). Znajući to Pavle se nije ograničio na jednu grupu kršćana koja bi u skupštini zauzimala posebno mjesto zbog svog službenog položaja. On se obratio svim kršćanima kad je rekao:

"Zar čaša zahvalnosti za koju zahvaljujemo [grčki: eukharistésas] ne predstavlja zajedništvo u krvi Kristovoj? Zar kruh koji lomimo ne predstavlja zajedništvo u tijelu Kristovu? Budući da je jedan kruh, mi smo jedno tijelo, iako nas je mnogo, jer svi jedemo taj jedan kruh" (1.Ko 10:16,17).

Vidimo da je zajedništvo s Kristom predstavljeno kruhom i vinom koji predstavljaju zajedništvo u krvi i tijelu Kristovom. U takvom zajedništvu su ‘svi’ koji vjeruju dobili mogućnost da prilikom proslave Gospodinove smrti imaju udjela u uzimanju simbola kruha i vina, kako bi se podsjećali na to zajedništvo i na svoje oslobođenje iz ropstva grijeha i smrti putem otkupne vrijednosti Isusova tijela i krvi. Uzimajući te simbole svaki je kršćanin potvrđivao da ima udjela u uzimanju Kristova ‘tijela i krvi’ putem duhovne hrane koja se može naći na "stolu Jehovinom" (1.Ko 10:21). Iako nas je i tada i danas 'mnogo' svi jedemo taj jedan kruh jer smo kao zajednica kršćana 'jedno tijelo'. Pavle nikad nije spominjao neko drugo 'tijelo' kršćana koji nisu u tom zajedništvu.

Prilikom Gospodinove večere svatko se može ispitivati s obzirom na svoj kršćanski način života. Ako je smatrao da je ‘dostojan’ vječnog života, našao bi se prikladnim ‘da jede od kruha i pije iz čaše’. Suprotno njima ljudi iz svijeta koji ne vjeruju u Isusa i pripremu spasenja ne mogu biti dostojni jer ga oni odbacuju. Za takve je Isus rekao:

"Ako ne jedete tijelo Sina čovječjeg i ne pijete krv njegovu, nemate život u sebi" (Iv 6:53).

Nedostojni vječnog života su i oni kršćani koji su duhovno mrtvi jer ne žive po vjeri. ‘Jesti tijelo i piti krv’ Sina čovječjega značilo bi prihvatiti pripremu spasenja od Boga i podložiti se Božjoj volji. Ako svaki kršćanin to treba činiti u znak svog spasenje i oslobođenja otkupninom, tada je razumljivo da mu je dopušteno uzimati simbole koji ga dovode u vezu s tim što je Isus zahtijevao od svakoga koji ‘ima život u sebi’. Time je prikazana nova duhovna dimenzija koja ima svoju primjenu od trenutka krštenja, kada se ‘život’ dobiva kao jamstvo ili zalog, do ulaska u obećani novi svijet. Svi koji su naklonjeni vječnom životu se krštavaju u Krista. Od tada ‘jedu tijelo i piju krv’ Sina čovječjeg kao ‘nebesku’ hranu i piće za održavanje zaloga vječnog života. Ono je simbolično prikazano sa beskvasnim kruhom i crvenim vinom kojim se podsjećamo na životovažnu vrijednost ‘nebeske’ hrane i pića iza kojih stoji Božja priprema spasenja.

Kao što smo vidjeli, svi su Izraelci jeli pashalno janje koje je predstavljalo Isusa. Ono je na nebu već bilo pripremljeno i zaklano prije postanka svijeta, pa je u tom smislu sišlo s neba (Ot 13:8). Isus je "Janje Božje koje odnosi grijeh svijeta" (Iv 1:29). Zato je po tom uzoru, Isus ostavio da ‘svi’ koji su u ‘novom savezu’ jedu kruh i piju vino koje ‘predstavlja krv saveza koju je prolio za mnoge radi oproštenja grijeha.’ Kad je “uzeo čašu, zahvalio [grčki: eukharistésas] Bogu“ rekao je:

"Pijte iz nje svi" (Mt 26:27,28).

Ako su svi apostoli bili s Isusom na toj večeri podrazumjevalo se da su svi zajedno učesnici te svetkovine, pa bi izraz ‘svi’ bio suvišan. Stoga se taj izraz nije trebao odnositi na sve apostole koji su bili prisutni tom prilikom nego na sve koji budu povjerovali u Krista putem njihovog svjedočenja što je naglasio u kasnijoj molitvi kad je rekao: 

"Ne molim samo za njih nego i za one koji povjeruju u mene po njihovoj riječi, da svi budu jedno, kao što si ti, Oče, u zajedništvu sa mnom i ja u zajedništvu s tobom, da i oni budu u zajedništvu s nama" (Iv 17:20,21). 

Prema tome, budući da Isus tom prilikom nije stvorio pravilo po kojem neki njegovi učenici tada i u budućnosti ne bi smjeli u takvim prilikama ‘piti i jesti’ simbole njegovog tijela i krvi, onda se izraz ‘svi’ može odnositi na sve one koji pokažu vjeru u njega i ostanu u apostolskoj nauci. “Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi oživjeti“ (1.Ko 15:22).

Međutim, to što netko ima udjela u uzimanju simbola kruha i vina ne znači da automatski ima Božje odobravanje. Pogledajmo primjer Izraelaca. Većina Izraelaca koji su jeli beskvasni kruh, nebesku manu i pili iz duhovne stijene te jeli pashu su umrli u pustinji jer nisu imali Božje odobravanje. Tako ni nakon uspostave Gospodinove večere, nitko nema pravo nekome zabranjivati uzimanje simbola, jer bi time osuđivao svog brata. Zato je dano svakome po savjesti da najprije sebe ispita je li ‘dostojan’ i prikladan, pa da onda jede i pije. Ako ‘nedostojno jede i pije’ onda se takav ‘ogrešuje o Gospodinovo tijelo i krv’. No i tada takvi trebaju primiti "stegu od Jehove" (1.Ko 11:32, bi2-C). Stegu trebaju primati od svojih duhovnih pastira koji imaju uvid u njihovo duhovno stanje. Ali ako neki brat krši biblijska načela, takvog je trebalo ukloniti iz svoje sredine i s njim se nisu trebali prisno družiti. Rečeno je: "s takvim i ne jedite", odnosno s takvima nemojte imati ‘zajedništvo’ u zahvaljivanju [grčki: eukharistésas] prilikom blagovanja kruha i vina (1.Ko 5:11-13). Nedostojne osobe nisu trebale imati udjela u zajedništvu s ostalim kršćanima ni udjela u zajedništvu s Kristom. Nisu smjele uzimati ‘kruh i vino’ pa ih se nije ni pozivalo na obilježavanje spomena na Isusovu žrtvenu smrt.

Zašto su svi prvi kršćani imali pravo i prednost uzimali simbole kruha i vina prilikom slavljenja Gospodinove večere dok unutar zajednice Jehovinih svjedoka to pravo nemaju svi? Vidjeli smo da su među prvim kršćanima bili pripadnici obje klase – i nebeske (starješine) i zemaljske (narod) - i svi su imali udjela za duhovnim stolom koji je predočavao zajedništvo s Kristom. Svi su bili pozvani da time obznanjuju Isusovu smrt dok on ne dođe. Stoga se trebamo ponovno vratiti apostolskoj nauci i prvim kršćanima jer su oni tada očito bolje razumjeli sve što je bilo s tim povezano. Znali su da je Isus Krist žrtvovao ljudsko tijelo koje je stvoreno nadnaravnim biološkim putem i pripremljeno od Boga za sve ljude. Zato nas zanima kako su oni gledali na simbole kruha i vina koji su predočavali Isusovo tijelo i krv.