Evangelizacija po Watchtoweru

"I ova dobra vijest o kraljevstvu propovijedat će se po cijelom svijetu za svjedočanstvo svim narodima, i tada će doći kraj" 

                                            (Matej 24:14)


Kršćanstvo je od samog svog osnivanja bilo poznato po svojoj propovjedničkoj aktivnosti i širenju evanđelja po cijelom tada poznatom svijetu. U početku su apostoli i drugi ovlašteni evangelizatori širili evanđelje po Jeruzalemu i Judeji, zatim u Samariji da bi u slijedećim desetljećima svojim propovijedanjem dostigli skoro cijeli tada poznati svijet. Mnogi kršćani su također imali udjela u objavljivanju dobre vijesti u mjestima gdje su živjeli, ali je pitanje da li su oni bili ovlašteni ili su to činili neobavezno i neformalno. Danas mnoge crkve kršćanstva imaju svoje evangelizatore i misionare koje financiraju i šalju po svijetu. No, ostali njihovi članovi nisu obavezni propovijedati iako među njima ima onih koji rado neformalno svjedoče o svojoj vjeri – i riječima i djelima. Za razliku od njih svi članovi zajednice Jehovinih svjedoka u manjoj ili većoj mjeri sudjeluju u propovijedanju jer Zajednica to smatra obavezom svakog kršćanina. Zato je napisala:

"U prvom stoljeću naše ere svi su kršćani imali važnu odgovornost — bili su obavezni propovijedati dobru vijest. (...). Kako je vrijeme prolazilo, stvari su se mijenjale. Pojavio se stalež svećenstva, koji je zadržao za sebe pravo na propovijedanje (Djela apostolska 20:30). (…). Dakle, u crkvama kršćanstva samo mala manjina ima prednost izvršavati propovjedničku službu. Ipak, to nije slučaj s Jehovinim svjedocima. Zašto? Zato što ni u kršćanskoj skupštini prvog stoljeća nije bilo tako.“ (Stražarska kula, 15.11.2000. str 15).

Na osnovu ovakve i drugih izjava koja se stalno provlače kroz časopise i drugu publikaciju Društva Watchtower je svaki član Zajednice uvjeren da je krštenjem preuzeo na sebe ovlaštenje i obavezu biti propovjednik kao što su bili Isus i apostoli. Kao drugo, točno je da je stalež svećenstva zadržao pravo na propovijedanje ali samo unutar svoje crkve. No, to pravo da propovijedaju evanđelje unutar zajednice Jehovinih svjedoka imaju i starješine. Riječ je o držanju propovijedi kao što to čine i svećenici i pastori u svojim crkvama. No kad je riječ o propovijedanju izvan crkve (skupštine) onda treba uzeti u obzir da u svakoj crkvi postoje evanđelizatori ili misionari koje njihova crkva šalje u svijet da na takav način propovijedaju Krista. Takve misionare ima i zajednica Jehovinih svjedoka. Međutim razlika je u tome što samo ova Zajednica traži od svakog svog člana da propovijeda izvan skupštine. Stoga ćemo u ovom razmatranju istražiti i vidjeti da li su prvi kršćani zaista bili obavezni propovijedati ili su neki biblijski stavci samo svjesno ili nesvjesno iskorišteni (zloupotrijebljeni) kako bi se na sve članove zajednice stavio nepotreban teret obaveze kojeg nisu imali prvi kršćani. No, najprije pogledajmo kako je ta služba postepeno uvedena u praksu zajednice Istraživača Biblije.

Krajem 19. stoljeća su se brat C.T. Russell, a kasnije i njegovi najbliži suradnici posvetili propovijedanju. Njihovi su se javni govori sa velikih skupova, objavljivali putem dnevnih novina i prenosili mnogim radio mrežama a kasnije i vlastitom radio stanicom (Stražarska kula 1.8.1994. str 24,25). Ostali članovi koji su to željeli su sudjelovali u dijeljenju časopisa, knjiga, traktata i pozivnica po ulicama i trgovima. To se smatralo propovijedanjem u potrazi za dostojnima. Među njima je bilo veliki broj onih koji nisu bili aktivni u tome. Početkom 20. a posebno nakon smrti brata Russella se počelo naglašavati da je svaki kršćanin dužan sudjelovati u službi propovijedanja ‘od kuće do kuće’ s literaturom, a naročito u nedjeljnom radu od kuće do kuće kako bi “među njima pronašli pripadnike tijela Kristovog, sunasljednike“ odnosno one koji bi sjedili s Kristom na svojim prijestoljima u njegovom kraljevstvu. Svatko je trebao izvještavati koliko je mjesečno provodio vremena u toj službi i koliko je prodao i podijelio publikacija Društva (vidi Stražarsku kulu od 15.7.2001. str 12. odl.11; Oglašavati kralja i kraljevstvo, 1922. engl).

Propovijedanje ‘od kuće do kuće’ je od tada postala jedna od najvažnijih djelatnosti zbog kojih je dolazilo do podjela jer je vrlo malo njih u početku prihvatilo takav vid propovijedanja. Promjene koje su uvedene, zajedno sa zahtjevom da svatko treba imati udio u službi od kuće do kuće, neki nisu rado prihvatili. Onu braću koja nisu išli u službu propovijedanja, smatralo se neposlušnima jer im je navodno takav vid javnog djelovanja bio ispod časti. Starješinama koji nisu aktivno podupirali tu službu su oduzete prednosti. Vjerojatno su se neki zbog svog stava koji nije bio u skladu sa stavom većine osjećali kao da nisu dio skupštinskog ‘tijela’ te su napustili Društvo koje je vodio predsjednik upravnog odbora J.F. Rutherford. Nakon sve većeg neslaganja sa načinom vodstva došlo je do podjele tako da su nastala dva ogranka. Jedan većinski dio je i dalje bio vjeran svom osnivaču C.T. Russellu te su se odvojili od Društva, pa je Rutherford one koji su ostali uz njega i Društvo, nazvao Jehovinim svjedocima. Da bi propovijedanje bio zadatak kojeg mogu izvršavati svi kršćani, 1943. godine je od strane predsjednika Nathana Knorra uveden školski program poučavanja kako bi svi bili osposobljeni za prezentiranje dobre vijesti. To je dovelo do toga da se više nitko nije mogao krstiti, a da prije toga nije već počeo sa službom propovijedanja. Zato je krštenje u vodi od tada postalo slično imenovanju jer se svakog krštenog učenika automatski smatralo ovlaštenim propovjednikom. No, da li je to biblijsko gledište?