Izdvojene misli iz knjige

¤ str. 30 - 33


ČOVJEK U BOŽJEM OBLIČJU

Koje je preduvjete trebao imati Mesija kako bi ispunio svoju ulogu drugog Adama? Da li je jedan od tih preduvjeta zahtijevao da bude nebesko biće? Takav preduvjet se nikada nije spomenuo u proročanskim slikama po kojima su Židovi mogli vidjeti unaprijed onoga koji će od Boga biti postavljen za kralja i svećenika. Stoga su oni očekivali čovjeka s kojim će Bog imati poseban odnos a ne inkarnaciju nebeskog bića. To potvrđuju izjave iz Kršćanskih grčkih spisa. Uzmimo u obzir da je Isus rekao svojim učenicima: 

“I počevši od Mojsija i svih Proroka, protumačio im je ono što je pisano o njemu u svim Pismima. (…) To je ono o čemu sam vam govorio dok sam još bio s vama, da se mora ispuniti sve što je o meni napisano u Mojsijevom zakonu, u Prorocima i Psalmima.”  (Luka 24:27,44)

Isus je njima protumačio sva proročanstva i proročanske slike iz Pisma, ali se postavlja pitanje - da li je mogao na osnovu svega toga govoriti o svom predpostojanju? Očito ne. Ukoliko je u hebrejskim Pismima bilo ukazivanja na tako nešto onda bi se dobra vijest bazirala na toj jedinstvenoj činjenici koja bi Isusa razlikovala od svih drugih proroka i pomazanika.

Apostoli i novozavjetni pisci stalno su govorili o ispunjenim proročanstvima kako bi podupirali Isusove tvrdnje da je on Božji Sin, Mesija, Spasitelj. Pogledajmo kako su se izražavali apostoli o proročanstvima koja su opisala Isusa. Primijetit ćemo da nitko ne spominje Isusovo predpostojanje kao njegov stvarni život koji je prethodio njegovom rođenju, životu, smrti i uskrsnuću. Naime, ukoliko su proročanstva detaljno opisivala Mesiju i pružila mnoge proročanske slike onda su pisci Biblije u izjave, koje ću citirati, trebali tu činjenicu posebno istaknuti. Budući da su oni tu činjenicu iz nekog razloga izostavili, ja ću je ubaciti da vidimo kako bi ta izjava trebala glasiti:

“Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega je Bog pred vama potvrdio silnim djelima, znamenjem i čudesnim znakovima (…) tog čovjeka, predanog neprijateljima da bi se ispunilo ono što je Bog čvrsto naumio i unaprijed znao, pribili ste na stup rukom bezakonika i ubili ga. Ali Bog ga je uskrsnuo oslobodivši ga okova smrti (Djela 2:22-24). “Ali Bog je tako ispunio što bijaše unaprijed navijestio preko svih proroka, da će njegov (Sin napustiti nebeski položaj te se roditi kao čovjek i da će kao) Mesija (Krist) trpjeti.” (Djela 3:18)

Apostol Petar iz nekog razloga izostavlja misao o Isusovom predljudskom postojanju (naglašena u gornjem tekstu) koja bi puno jače odjeknula u srcima onih koji su trebali povjerovati u Isusa. Međutim oni su povjerovali u Isusa samo na temelju onoga što su proroci unaprijed govorili o Isusu kao čovjeku iz Davidove loze koji je postavljen za Mesiju. Zašto je Petar izostavio tako važnu misao o predpostojanju ako je ona trebala biti temelj kršćanske vjere? Očito zato što Bog preko proroka nije Mesiju opisao kao nebesko biće niti se Isus ikada pred svojim učenicima predstavio u tom smislu. Netko će reći da je to bila tajna koju su apostoli tek kasnije saznali. Međutim, godinama kasnije evanđelist Luka je kao temeljiti istražitelj uveo Isusovu rodoslovnu liniju do Adama ali nije nigdje dao nagovijestiti da je njegovo pravo postojanje bilo prije Adama (Lk 3:23-28). Dok je godinama kasnije pratio Pavla na njegovom misionarskom putu čuo je više puta kako Pavle objavljuje istinu o Isusu, pa je napisao:

“Pavao, po svom običaju, uđe onamo te je tri subote raspravljao s njima na temelju Pisama, tumačeći i dokazujući kako je trebalo da (Božji sin siđe s neba i rodi se kao čovjek te da kao) Mesija trpi i uskrsne od mrtvih. A taj Mesija – govorio je – jest Isus koga vam ja navješćujem.” (Djela 17:2,3)

Kad je Pavle navješćivao Isusa kao Mesiju, onda bi ga, da je to bila otkrivena tajna, puno bolje opisao da je rekao kako su Pisma ukazala na tajnu njegovog predljudskog postojanja, ali on to nije rekao. Zašto? Zato što ni on kao dobar poznavalac Pisma nije mogao naći ništa što bi Mesiju prikazalo kao nebesko biće. Pogledajmo što je napisao, (a ja ću ubaciti ono što je iz opravdanog razloga izostavio naglasiti):

“Predao sam vam najprije ono što sam primio (od Isusa Krista): da je (on kao Božji sin sišao s neba i rodio se kao čovjek kojega je Bog pomazao te da je kao) Krist, suglasno Pismima, umro za naše grijehe da je pokopan, da je treći dan, suglasno Pismima, uskrsnuo.” ( 1 Korinćanima 15:3,4)

Suglasno Pismima Isus je umro i uskrsnuo, ali nitko pa ni Pavle nije mogao reći (ono što sam naglasio u tekstu, odnosno) da je sukladno Pismima doslovno sišao s neba gdje je prije živio. Pavle ovdje ne spominje samo Pisma, nego i objavu koju je dobio direktno od Isusa jer je rekao braći da: “… dobra vijest koju sam objavio nije ljudska poruka, jer je nisam primio od (nekog) čovjeka niti me tko (od apostola) učio o njoj, nego mi ju je objavio s neba Isus Krist.“ (Gal 1:11,12) Zašto mu je Isus izostavio tu misao o predpostojanju ako je to bilo sastavni dio tajne koja bi, da je trebala biti temelj vjere, trebala biti sastavni dio evanđelja (dobre vijesti)? Pogledajmo još jednom što je za apostola Petra trebao biti temelj spasenja jer on piše da:

"... spašava ... krštenje (koje nije uklanjanje tjelesne nečistoće, nego molba upućena Bogu za čistu savjest), na temelju (čega???) uskrsnuća Isusa Krista. On je zdesna Bogu, jer je otišao na nebo, i podloženi su mu anđeli i vlasti i sile." (1.Pe 3:21,22)

Petar kao temelj krštenja ne spominje spoznaju da je Isus sišao s neba, što bi trebalo biti osnov vjere ukoliko je to zaista prethodilo njegovom uskrsnuću i odlasku na nebo. Međutim, on i ovdje iz nekog razloga izostavlja spomen o Isusovom predpostojanju. Čak ne kaže da se Isus 'vratio na nebo' nego da je 'otišao na nebo'. Sve ovo je dovoljno da u našem preispitivanju vlastitog uvjerenja saznamo da li je zaista moguće da je Isus bio samo čovjek preko kojega je Bog mogao ostvariti svoj plan spasenja ljudskog roda. Uzmimo u obzir da je samo jedan čovjek, bez obzira na svoju smrtnost, daleko vrijedniji od svih životinja zajedno, čije su žrtve služile za pokrivanje grijeha. Ako je Bog grešnicima mogao reći: “Ako grijesi vaši budu kao skerlet, postat će bijeli kao snijeg“; koliko je tek onda mogao jedan čovjek bez grijeha biti otkupljen i posvećen do te mjere da je Bog mogao njegovo tijelo i dušu, stvoreno nadnaravnim biološkim putem, pripremiti za posebnu žrtvu u korist cijelog naroda (Ps 31:5; Iz 1:8; Heb 10:5).

Apostoli su učili da je Isus, iako začet nadnaravnim putem, bio običan čovjek koji je živio u grešnom, smrtnom i raspadljivom tijelu kao i svaki drugi čovjek, što nije odgovaralo gnostičkom gledištu o iskupljenju (vidi Ri 6:6; 8:3; Dj 13:34; 17:31; Kol 1:18). Prvi kršćani su bez problema prihvatili takvog čovjeka kojeg je Bog ovlastio za tako veličanstvenu ulogu, dok su apologeti, kako bi branili gnostičko gledište o iskupljenju, išli toliko daleko da su ga odbacili kao običnog čovjeka i počeli prikazivati kao nebesko biće, što su mnogi u svijetu poganstva veoma lako prihvatili zbog religioznog i filozofskog promišljanja u kojem su se nalazili, a koje je bilo prožeto vjerovanjima u bogove i polubogove koji su se spuštali na zemlji kao ljudi (vidi Dj 14:11; 28:6). Gnostici su odbili prihvatiti činjenicu da je Isus bio samo čovjek jer nisu mogli zamisliti da je iskupljenje moguće putem čovjeka i njegovog tijela, što govori da su se suprotstavili slici o Isusu koju su iznosili apostoli, a koji su objavljivali da je on bio poput svoje braće, a time i poput svih nas koji živimo u smrtnom i raspadljivom tijelu. Zato ne treba preskočiti činjenicu da je Isus bio samo čovjek jer se u tom svjetlu veoma lako može razumjeti što je Pavle mislio kad je rekao :

“...iako je bio u Božjem obličju, nije pomišljao na otimanje — da bude jednak Bogu. Naprotiv, odrekao se samoga sebe i uzeo obličje roba te postao sličan ljudima. Povrh toga, kad je obličjem postao čovjek, ponizio se i postao poslušan sve do smrti, i to smrti na mučeničkom stupu. Zato ga je Bog i uzvisio i podario mu ime koje je iznad svakog drugog imena, da se u Isusovo ime prigne svako koljeno onih koji su na nebu i onih koji su na zemlji i onih koji su pod zemljom i da svaki jezik javno prizna Isusa Krista za Gospodina na slavu Boga, Oca.” (Flp 2:5-11)

Isus je bio u Božjem obličju, ali ne kao anđeo, nego kao Adam. Bio je čovjek stvoren na sliku Božju i muškarac koji je po dodijeljenom autoritetu odražavao Božju slavu (1.Mo 1:26; 1.Ko 11:7). Njegov život, riječi i silna djela koja je činio uz pomoć svetog duha su ga uzdizala kao jedinstvenog sina Božjeg, kao najvećeg čovjeka u Božjem obličju. No, on nije želio oteti Božji autoritet kao što su to učinili Sotona i neki vladari. Spoznao je da je rođen da bude kralj (bog), ali nije postupio kao Adam i posegnuo za svojom slavom prije vremena nego se poslušno ponizio. Do tada su mnogi vladari riječima i djelima sebe izjednačavali s Bogom (Iz 14:12-14; Ez 28:2). To je u prvom stoljeću učinio i kralj Herod Agripa koji nije dao slavu Bogu nego ju je zadržao samo za sebe (Dj 12:21-23). Isus na to nije nikad pomišljao nego se potpuno podložio Bogu i uvijek mu davao slavu. Unatoč toj veličini i moći koju je dobio od Boga on se odrekao samog sebe i uzeo obličje roba. Zašto?

Za Mesiju je bilo prorečeno: “Nije lika dostojanstvena niti ga ljepota krasi, i kad ga se pogleda, to nije čovjek kakvog bismo željeli” (Iz 53:2). Ovo proročanstvo jasno govori o tome da su Židovi mogli za Mesiju očekivati samo čovjeka a ne nebesko biće koje bi odigralo ulogu ljudskog kralja. Umjesto da je pred tadašnjim Židovima uzeo lik dostojanstvenog kralja, Isus je (nakon pomazanja) uzeo lik običnog siromašnog roba. Židovi su očekivali drugačijeg čovjeka u ulozi slavnog kralja. Isus je čak i Pilatu priznao da se on rodio da bude kralj (Iv 18:37). No, ono što mnogi, pa čak i njegovi učenici nisu odmah znali je to da on mora najprije ići putem koji će završiti sramotnom smrću. On je stalno svojim apostolima davao do znanja da se on privremeno odrekao sebe i slave koja mu je pripadala kao izabranom kralju, te da se ponizio do te mjere da je uzeo mučenički stup i u svemu ‘postao sličan ljudima’, odnosno da je “u svemu morao postati poput svoje braće’da bude milosrdan i vjeran kao veliki svećenik u službi Božjoj, kako bi prinio pomirbenu žrtvu za grijehe naroda” (Heb 2:17; Rim 15:8; Mt 16:24).

Robovi su bili podanici svojih gospodara, pa je i Isus, iako pomazani kralj, kojemu je prilikom pomazanja trebala pripasti sva vlast i sve bogatstvo svijeta, postao taj rob poput svoje braće koja su u takvoj društvenoj situaciji trpjela u raznim nevoljama od strane nepravednih gospodara i vladara (Iz 14:10; 2.Ko 8:9; Mt 2:2; 8:20). Ljudi su ga čak htjeli postaviti za kralja, a on je, umjesto da je uživao kraljevsku slavu i bogatstvo, svjesno pristao da bude sličan njima, a ne slavnim kraljevima (Iv 6:14,15). To je najveći primjer odricanja samog sebe.

Sjetimo se Davida. Iako je bio pomazan za kralja, nije se borio za prijestolje nego se ponizio do te mjere da je živio kao sluga, a kasnije čak kao bjegunac u smrtnoj opasnosti od kralja Šaula. I on se odrekao samog sebe i uzeo obličje roba te postao sličan svojoj braći koji su mu se pridružili u progonstvu. U njemu su vidjeli budućeg kralja. Razlika je bila samo u tome što su oni njega kasnije postavili za kralja, dok je Isus najprije trebao umrijeti kako bi nakon uskrsnuća od Boga primio kraljevsku krunu (1.Sam 16:13; 22:1,2). Prema tome, da li je Isus uzeo obličje roba prilikom rođenja ili prilikom krštenja? Po teoriji inkarnacije Isus je iz višeg stupnja postojanja sišao u niže i u tom trenutku postao rob. Međutim, Biblija pokazuje da je to očito bilo u vrijeme kada je iz mladića stasao u čovjeka i to s 30 godina (4.Mo 4:3; 1.Lj 23:3; Lk 3:23). Tada je po židovskom zakonu postao punoljetan, odnosno postao je čovjek, a time i dovoljno zreo da na sebe preuzme odgovornosti u svezi svog poslanja. Naime, tek tada “kad je obličjem postao čovjek, ponizio se i postao poslušan sve do smrti.”

Netko bi se ovdje odmah uhvatio za riječi “postao čovjek” i tvrdio da Isus prije toga nije bio ljudsko biće jer je to postao rođenjem. No, da li bi ovaj izraz pobornicima inkarnacije mogao biti dovoljan dokaz Isusovog predpostojanja? S obzirom da je to izjavio apostol Pavle, pogledajmo što je on zaista mislio kad je to rekao. Pavle je u jednoj poslanici napisao za sebe: “Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete, razmišljao kao dijete, rasuđivao kao dijete. A kad sam (obličjem) postao čovjek, odbacio sam ono što je djetinje” (1.Ko 13:11). Kad je Pavle postao čovjek, to nije značilo da prije toga nije bio ljudsko biće. Naime, on je bio ljudsko biće ali nije bio društveno priznati čovjek dok to nije obličjem postao. Postati obličjem čovjek je značilo postati fizički zrela osoba.

Ljudsko obličje razlikuje muškarca od žene, a također i dijete od odraslog čovjeka. Isus je prošao svoj razvoj od djeteta do čovjeka kao i svako drugo ljudsko biće. (…). Ukoliko je Isus oduvijek živio na nebu onda bi se on morao poniziti prije inkarnacije. No, on se ponizio tek sa 30 godina svog života kada se prije krštenja zavjetovao Bogu. Takav zavjet je kao Izraelac morao dati u skladu sa Zakonom po kojem je živio (3.Mo 27:2-5; 4.Mo 6:2-8). Umjesto da ističe svoju kraljevsku ulogu koja mu je tom prilikom dodijeljena, on se najprije ponizio pokazavši poslušnost Bogu sve do mučeničke smrti. Bog je s njim sklopio savez za kraljevstvo po kojem se on odrekao sebe kako bi bio prinesen Bogu “kao žrtva paljenica” za službu velikog i vječnog svećenika (2.Mo 13:2,13; Heb 7:11-25; primjer ‘žrtve’ Jiftahove kćerke ≈ Su 11:30-35,38,39). Njegova se poniznost ne odnosi na transformaciju iz nebeskog u ljudsko tijelo ili iz višeg stupnja postojanja u niže. Zato možemo reći da je Bog, tek onda kad je Isus po židovskom zakonu obličjem postao čovjek i kad je krštenjem na sebe preuzeo odgovornost Božjeg sluge koji se ponizno stavlja u službu Bogu, ‘postao’ njegov Otac i u duhovnom smislu, a to je potvrdio uskrsnuvši ga od mrtvih (vidi Mk 1:11; Ps 2:7; Dj 13:33; 17:31).