BOŽJA DJECA I BOŽJI SINOVI

 

Pitanja: Tko su Božja djeca, a tko Božji sinovi? Da li se gledište 'Stražarske kule' razlikuje od apostolskog? Zašto ona tvrdi da je Bog u svoju obitelj usvojio samo 144000 izabranih? Zašto tvrdi da ostali vjerni sluge neće biti usvojeni u Božju obitelj sve dok ne prođu dodatnu kušnju koja će trajati do kraja Isusove vladavine? Zašto tvrdi da Bog jednu grupu pravednika putem otkupnine oslobađa grijeha a drugu ne? Da li Kristova krv za jedne ima potpuni učinak opraštanja a drugima samo djelomičnu? Da li pretkršćanski sluge gube prednost potpunog otkupljenja od Adamove smrti samo zato što su svoju vjeru dokazali prije kršćanske ere? Tko su nova stvorenja? Što je novo rođenje i da li svi kršćani trebaju biti kršteni svetim duhom? Što je za prve kršćane značilo posinjenje i objavljivanje Božjih sinova?


 

"Jer po njemu imamo život i mičemo se i postojimo, kao što su i neki od vaših pjesnika rekli: ‘Čak smo i potomstvo njegovo’" 

                                   (Djela apostolska 17:28)

 
Božja djeca i Božji sinovi – tko su oni? Apostol Pavle kaže svojoj kršćanskoj braći: "Jer svi koje vodi Božji duh sinovi su Božji (…) Taj duh svjedoči s našim duhom da smo djeca Božja" (Ri 8:14,16). Apostol Ivan je u povezanosti s gornjim riječima rekao: "Gledajte kakvu nam je ljubav dao Otac, da se zovemo djecom Božjom" (1.Iv 3:1). Ovu istinu je tako jednostavno prihvatiti tako da svatko tko čita ove riječi i osjeća vodstvo svetog duha, može za sebe to potvrditi. Sveti duh je dar kojeg je Bog oduvijek davao svojim slugama, pa tako i nama danas.

“Još jedan dar koji nam je Bog iz ljubavi dao, a na kojem trebamo biti zahvalni je njegov sveti duh. Na dan Pentekosta 33. n. e. apostol Petar je savjetovao mnoštvu u Jeruzalemu: ”Pokajte se i neka se svatko od vas krsti u ime Isusa Krista za oproštenje svojih grijeha, i primit ćete besplatni dar svetog duha“ (Djela apostolska 2:38). Danas Jehova daje sveti duh svojim predanim slugama koji se mole za to i koji žele vršiti njegovu volju (Luka 11:9-13). (Stražarska kula, 15.9.2001. str 17)

Od samog osnivanja kršćanske skupštine kršćani su bili svjesni svog posebnog odnosa s Bogom koji ih je primio u svoju obitelj. Imali su svjedočanstvo svetog duha koji ih je vodio i čuvao na putu spasenja. Oni nisu bili prvi koji su imali to svjedočanstvo. I prije njih je Bog svojim duhom vodio svoj narod i davao snagu svojim slugama. Zato se za sve njih može reći da su dobili svjedočanstvo Božjeg duha koji im je svjedočio da su njegova djeca, odnosno njegovi sinovi. Takvo svjedočanstvo su kasnije dobili i kršćani tako da danas i svi mi koji vršimo volju Božju možemo znati da se zovemo Božjom djecom. Da li će se netko zvati Božjim djetetom ovisi o tome da li ga “vodi Božji duh“ ili ne. Ako ga ne vodi, onda se nalazi izvan Božje obitelji. Međutim, postoji jedna drugačija istina koja baca sjenu na ovo učenje. Ta navodna istina uči da Bog ne prihvaća u svoju obitelj mnoge pravednike bez obzira što ih vodi Božji duh. Takvom tvrdnjom koja nije nadahnuta svjesno idu protiv nadahnute izjave po kojoj su Božji sinovi svi koje vodi sveti duh. Umjesto da omoguće svetom duhu da im svjedoči tu istinu, članovi zajednice Jehovinih svjedoka slušaju ljudski duh koji tvrdi da se za sada samo 144000 kršćana mogu nazvati ‘Božjim sinovima’, odnosno ‘Božjom djecom’. O tome čitamo:

“Tko su ti ’Božji sinovi‘? Oni su učenici Isusa Krista koji su, kao i ostala ’ljudska stvorenja‘, rođeni u ropstvu grijeha i nesavršenosti. Po rođenju nemaju pravo na mjesto u Božjoj čistoj, savršenoj, univerzalnoj obitelji. No Jehova (samo) za njih (144000) čini nešto doista izvanredno. On ih, putem otkupne žrtve Isusa Krista, oslobađa okova naslijeđenog grijeha i proglašava ih ’pravednima‘, odnosno čistima u duhovnom pogledu (1.Kor. 6:11). Zatim ih usvaja kao ’Božje sinove‘, dovodeći ih ponovno u svoju univerzalnu obitelj (Rim. 8:14-17). (Stražarska kula, 1.5.1999. str.5).

“Jehova je promijenio situaciju skupine (od 144000) nesavršenih ljudi time što je pokrenuo pravni proces njihovog usvajanja. Apostol Pavao, koji je pripadao toj skupini, napisao je suvjernicima: “Primili ste duh posinjenja, koji nas potiče da vičemo: ‘Abba, Oče!’ Taj duh svjedoči s našim duhom da smo djeca Božja” (Rimljanima 8:15, 16). Da, usvajanjem su ti kršćani postali dio Božje obitelji, odnosno “djeca Božja.” (Stražarska kula, 1.4.2009. str 11.)

Ovim se želi reći da Bog samo jednoj maloj skupini ljudi od 144000 članova čini nešto izvanredno jer ih oslobođa okova nasljednog grijeha i proglašava pravednicima te ih odmah usvaja u svoju univerzalnu obitelj. No, što je sa vjernim ljudima pretkršćanskog doba kao i sa ostalim kršćanskim vjernicima? Da li Bog i njih usvaja u svoju obitelj? Pogledajmo što tvrdi Zajednica. Za ove druge Božje vjerne sluge se kaže:

“Bog ih ne usvaja kao duhovne sinove, kao što usvaja 144 000.“ (Stražarska kula, 1.2.1998. str.19,20)

“Isusove “druge ovce” (ostali pravednici) neće postati Božji sinovi sve do kraja tisuću godina. No budući da su se predale Bogu, s pravom mu se mogu obraćati kao “Ocu” i mogu se smatrati članovima obitelji Jehovinih slugu." (Stražarska kula, 15.1.2010. str.5)

Prema ovom shvaćanju ostali pravednici nisu dio Božje univerzalnoj obitelji nego pripadaju članovima ‘obitelji Božjih slugu’. Od tih članova Bog u svoju obitelj najprije usvaja za sinove jednu manju skupinu dok će drugu skupinu usvojiti tek na kraju Isusove vladavine i to posredstvom ovih prvih. Da li je ovakvo objašnjenje u skladu s biblijskim učenjem?

Ako svi ljudi imaju mogućnost biti proglašeni pravednima na temelju otkupne žrtve Isusa Krista, onda svi oni za vrijeme svog života trebaju biti usvojeni u Božju obitelj kao Božji sinovi posredstvom Isusa Krista, a ne posredovanjem drugih ljudi. No, izgleda da vodeći ljudi zajednice Jehovinih svjedoka to ne žele tako gledati pa u svojim objašnjenjima stvaraju zablude i zabunu kojih su svjesni samo pojedinci. Zabluda je pomješana sa istinom pa ju je teško primjetiti. Naime, neki djelovi iz Biblije su izvađeni iz konteksta i stavljeni u neku novu cjelinu gdje su dobili jedno sasvim drugačije značenje od prvobitnog. Tu novu cjelinu su mnogi prihvatili jer im se čini da ima svoj smisao kojeg se može potkrijepiti sa određenim biblijskim stavcima, ali ne vide da time zavaravaju sebe i druge. Svojim drugačijim učenjem se suprotstavljaju istini i svjedočanstvu svetog duha koji nam tu istinu jasno iznosi kroz Božju Riječ. To se može razabrati u nekim tekstovima u kojima se vidi kako se apostolska nauka o spasenju putem otkupnine razvodnjava sa novim načinom gledanja na Božji plan spasenja. Razmotrimo jedan takav tekst koji se nalazi u Stražarskoj kuli od 15.11.2011. U njemu se najprije objašnjava tko sve od ljudi može biti proglašen pravednim. Pogledajmo:

Sve vrste ljudi proglašene su pravednima i dobivaju život” (Rim. 5:18). Što znači grčki izraz preveden s “biti proglašen pravednim” i kakav prizvuk ima? U vezi s tim dr. Williams je napisao: “To je metaforički izraz koji ima pravni prizvuk, premda nije pravni termin u punom smislu te riječi. On govori o promjeni nečijeg statusa pred Bogom, a ne o promjeni u nutrini te osobe (...). Ta metafora prikazuje Boga kao suca koji donosi presudu u korist optuženika kojeg su, slikovito govoreći, doveli pred Božji sud pod optužbom za nepravednost. No Bog optuženika oslobađa krivnje.” (...). U Rimljanima 5:15-19 jasno se kaže da je smrt “jednog čovjeka” donijela oslobođenje. (...). (str. 12)

Svim vrstama ljudi omogućeno je da dobiju život i dar o kojem je Pavao govorio zbog Isusovog “jednog čina opravdanja”, zbog Isusove poslušnosti i vjernosti Bogu sve do smrti. (...). Pavao je napisao: “Dar koji je uslijedio zbog mnogih prijestupa doveo je do toga da mnogi budu proglašeni pravednima” (Rim. 5:16).

Iz ovog se vidi kako Biblija, a posebno apostol Pavle govori o jednom činu opravdanja i jednom daru pravednosti kojima Bog ‘mnoge’ ljude potpuno oslobađa krivnje kako bi dobili život. To ne može nitko osporavati, pa čak ni Zajednica, kao što se vidi iz ovog njenog teksta. Kad Pavle spominje “sve vrste ljudi“ onda ne misli na sve ljude nego samo na one mnoge koji su proglašeni pravednicima, a koji potječu iz svih slojeva društva kao što piše: “Nema više ni Židova ni Grka, nema ni roba ni slobodnjaka, nema ni muškoga ni ženskoga, jer vi ste svi jedno u zajedništvu s Kristom Isusom“ (Gal 3:28). Sve vrste ljudi su uvršteni u jednu skupinu pravednika koja ima jednu jedinstvenu nadu. Nigdje u svojoj poslanici apostol Pavle nije spomenuo dvije skupine pravednika. Zašto onda Zajednica od jedne skupine pravednika stvara dvije? I ne samo to, ona pokušava stvoriti dojam kako je to sasvim razumljivo pa u izrazu “mnogi“ ne vidi sve pravednike koji bivaju proglašeni pravednicima nego samo 144000 odabranih jer misli da su svi kojima se Pavle obraćao ulazili u taj broj. Tako se u nastavku ovog članka tvrdi da apostol Pavle obratio toj posebnoj skupini odabranih pravednika koja se pojavila u prvom stoljeću. Pogledajmo:

“Bog nije bio dužan primijeniti otkupninu na apostole i druge Kristove učenike zato što su činili neka dobra djela. Naprotiv, primijenio je otkupninu na njih iz milosrđa i velike ljubavi. Odlučio je osloboditi apostole i druge učenike osude koja ih je opterećivala, smatrajući ih odriješenima od naslijeđene krivnje. Pavao je to objasnio rekavši: “Tom ste nezasluženom dobrotom spašeni po vjeri. I to nije vaša zasluga — to je dar Božji” (Efež. 2:8). (str. 14)

Iako se ove gore citirane Pavlove riječi odnose na sve kršćanske učenike, Zajednica to negira jer ovdje ona više ne govori o svim pravednicima, nego samo o ‘apostolima i drugim učenicima’. Naime s izrazom ‘drugi učenici’ ona ne misli na sve kršćane koji su živjeli do danas nego samo na skupinu od 144000 kršćana. Tvrde da je samo za njih Bog primjenio otkupninu iz milosrđa i velike ljubavi i da su samo oni spašeni po vjeri i odriješeni naslijeđene krivnje. Svi ostali, bez obzira na njihovu vjeru i odanost, moraju na sebi i dalje nositi osudu kao i nepravednici koji se nalaze izvan Božje obitelji. Izgleda da Bog prema njima još nije pokazao milosrđe i veliku ljubav pa ih za sada nije otkupio. To je u suprotnosti sa samim izrazom “biti proglašen pravednim“, pa čak i u suprotnosti s njihovom vlastitom izjavom u kojoj stoji:

“Doista, “dar pravednosti” ima suprotan učinak od Adamovog grijeha. Taj dar donosi život (Rim. 5:17; pročitaj Luku 22:28-30). Oni koji dobivaju taj dar, odnosno bivaju proglašeni pravednima, postaju Božji duhovni sinovi.“ (str. 14)

Prema ovoj izjavi se prihvaća činjenica da svi oni koje Bog proglašava pravednima dobivaju dar pravednosti po kojemu se odvajaju od Adamovog grijeha i postaju Božji sinovi. No, zabuna nastaje kada se pokušava tvrditi kako Bog jednu skupinu ljudi proglašava pravednima ali im ipak ne daje status Božjih sinova (Božje djece). Takvu misao nigdje ne nalazimo u Bibliji. No, Zajednica tu ubacuje svoju ideju po kojoj Bog ima razloga da samo jednu manju grupu pravednika odmah oslobodi od Adamovog grijeha i usvoji za svoje sinove. Pogledajmo koji su razlog naveli za takvo tumačenje:

“Kao Kristovi sunasljednici (144000) mogu se nadati da će biti uskrsnuti na nebo kao pravi duhovni sinovi kako bi kraljevali s Isusom Kristom.“ (Stražarska kula, 15.6.2011. str 14).

“Ne očekuju svi kršćani koji imaju vjeru i odano služe Bogu da će kraljevati na nebu s Kristom. Mnogi na temelju onoga što su naučili iz Biblije gaje nadu sličnu onoj koju su imali i pretkršćanski Božji sluge. Nadaju se da će vječno živjeti u raju na Zemlji.“ (Stražarska kula, 15.11.2011. str.15).

“Imena pomazanika (prve skupine pravednika) ostaju trajno zapisana (u knjizi života) nakon što se oni pokažu vjernima do smrti (Otkr. 3:5). Imena onih koji budu nagrađeni zemaljskim životom (druge skupine pravednika) ostat će trajno zapisana tek kad prođu završnu kušnju na kraju tisuću godina“ (Stražarska kula, 1.7.1998. str.22).

To bi značilo da Bog nema potrebe sve pravednike odmah osloboditi krivnje. Izgleda da pravednici drugrazredne skupine mogu svojom vjerom, poslušnošću i odanošću čak do mučeničke smrti biti potpuno izjednačeni sa ovim prvima, ali ih se ne oslobađa Adamovog grijeha samo zato što se tvrdi kako oni nisu određeni za život na nebu nego na zemlji. No, Biblija ne pravi takvu segregaciju (razlučivanje). Veoma lako se može ustvrditi da nitko nije određen za život na nebu (vidi svezak 2 i 3). Zato nema smisla degradirati bilo koga samo zato što će biti podanici koji će se podložiti Kristu i njegovim suvladarima. Međutim Zajednica i dalje zastupa tu segregaciju jer piše:

“A u Djelima apostolskim 24:15 otkriva se još jedna značajna pojedinost: ”[Bit će] uskrsenje mrtvima, i pravednicima i grješnicima.“ Na istaknutom mjestu među ”pravednicima“ bit će vjerni muževi i žene iz davnine, kao što su Abel, Enoh, Noa, Abraham, Sara i Rahaba (Jevrejima 11:1-40). (...). U pravednike‘ će spadati i tisuće bogobojaznih pojedinaca koji su umrli u novijem vremenu, a koji nisu imali nebesku nadu. (...). Međutim, uskrsnuli ljudi (pravedni i nepravedni) i dalje će biti pod Adamovim grijehom.“ (Stražarska kula, 1.7.1998. str.22).

“Što je s milijunima pripadnika velikog mnoštva koji će izaći iz velike nevolje i koje je Ivan vidio kako stoje na vidljivome mjestu, “pred prijestoljem”? Oni će tada već biti proglašeni pravednima na temelju svoje vjere u Isusovu prolivenu krv i preživjet će veliku nevolju, no njihovo će se suđenje nastaviti tokom tisuću godina. Potpuno pravednima bit će proglašeni tek nakon što budu dovedeni do ljudskog savršenstva i potom iskušani (na kraju 1000-godišnjeg kraljevstva)“ (Otkrivenje..., str.296.)

Tvrdi se da će Bog primjeniti otkupninu na veliko mnoštvo tek na kraju Isusove vladavine kada se dodatno pročiste i polože ispit na zadnjoj kušnji. No, da li Biblija igdje govori da Bog neke svoje vjerne sluge proglašava pravednima na temelju njihove vjere, a da im nije potpuno oprostio na temelju Isusove krvi? Kad Bog oprašta onda to ne čini djelomično nego potpuno bez obzira da li je riječ o osobnom ili naslijednom grijehu. U vezi Božjeg opraštanja čitamo:

“Biblija u Djelima apostolskim 3:19 koristi jedan drugi slikoviti izraz kako bi opisala Božje opraštanje: ”Pokajte se, dakle, i obratite se da vam se izbrišu grijesi.“ Izraz ’izbrisati‘ prijevod je grčkog glagola koji, kad se koristi u prenesenom smislu, može značiti ”isprati, poništiti, ukinuti ili uništiti“. (...). Ne moramo se bojati da će te grijehe u budućnosti ponovno iznositi protiv nas jer Biblija otkriva još nešto o Jehovinom milosrđu što je uistinu izvanredno: Kad oprašta, on zaboravlja!“ (Stražarska kula, 1.12.1997. str.12)

Kad Bog oprašta grijeh po kojem smo naslijedili smrt, onda to čini na isti način jer Biblija kaže:

“Jer jedan je Bog i jedan je posrednik između Boga i ljudi, čovjek, Krist Isus, koji je sebe dao kao odgovarajuću otkupninu za sve.“ (1.Tim 2:5,6)

“On nas je izbavio iz vlasti tame i prenio nas u kraljevstvo svojega ljubljenog Sina, po kojemu smo oslobođeni otkupninom — oprošteni su nam grijesi.“ (Kol 1:13,14)

“Zato za one koji su u zajedništvu s Kristom Isusom nema osude. Jer zakon tog duha koji daje život u zajedništvu s Kristom Isusom oslobodio te zakona grijeha i smrti. Naime, budući da je Zakon bio nemoćan, jer je zbog tijela bio slab, Bog je, poslavši svojega Sina u obličju sličnom grešnom tijelu da ukloni grijeh, osudio grijeh u tijelu, da bi se pravedni zahtjevi Zakona ispunili na nama koji ne živimo po tijelu, nego po duhu.“ (Rim 8:1-4)

“Ali vi ne živite po tijelu, nego po duhu, ako Božji duh doista prebiva u vama. No ako tko nema duh Kristov, taj nije Kristov. A ako je Krist u zajedništvu s vama, tijelo vam je doduše mrtvo zbog grijeha, ali duh vam donosi život zbog pravednosti. A ako duh onoga koji je Isusa podignuo iz mrtvih prebiva u vama, onaj koji je Krista Isusa podignuo iz mrtvih oživit će i vaša smrtna tijela svojim duhom koji prebiva u vama.“ (Rim 8:9-11)

Kad Pavle spominje “nas“ tj. “one koji su u zajedništvu sa Kristom“, onda misli samo na jednu skupinu ljudi koja je stajala na suprot drugoj skupini. Ovi drugi nisu bili u tom zajedništvu sa Kristom jer su bili “nepravednici koji neće naslijediti kraljevstvo Božje“ i koje Bog “čuva za dan suda da budu kažnjeni“ (1.Ko 6:9; 2.Pet 2:9). Za Pavla i kršćane su postojale samo dvije kategorije ljudi: pravednici koji žive po duhu i nepravednici koji žive po tijelu. Jednima se putem otkupnine oprašta osobni i naslijedni grijeh, a drugima ne. Jedni odmah dobivaju za nagradu život, a drugi idu na sud.

Dobra vijest je oduvijek govorila o spasenju putem otkupnine koje uključuje potpuno oslobađanje od grijeha i smrti za sve koji prihvate Božju pripremu spasenja i vjeruju u Krista. Dobra vijest u sebi nije nosila poruku za neku drugorazrednu kategoriju pravednika kojima će Bog navodno oprostiti grijehe, ali ih neće potpuno osloboditi krivnje. Takvu ideju je uvela zajednica Jehovinih svjedoka tako što je, u pokušaju da maloj skupini u kojoj se nalaze članovi vodećeg tijela dade veću važnost, degradirala drugu skupinu koju je na neki način izjednačila sa nepravednicima. Pogledajmo sliku...

Za grupu od 144000 izabranih Zajednica kaže:

“Jehova za [144000] čini nešto doista izvanredno. On ih, putem otkupne žrtve Isusa Krista, oslobađa okova naslijeđenog grijeha...“ (Stražarska kula, od 1.5.1999. str.5)

“Oni koji su uzeti u novi savez raduju se potpunom oproštenju grijeha. Stoga mogu biti među 144000 onih koji primaju vječno nasljedstvo kao duhovni Izrael“ (Stražarska kula, 1.3.1992.. str.19).

Kad su u pitanju ostali vjerni sluge, onda su i izdanjima Zajednice nigdje ne spominje da su i oni 'potpuno' oslobođeni okova grijeha, pa Božje opraštanje i Kristova žrtva za njih do daljnjega nema pravi učinak. Za njih se u Stražarskoj kuli samo tvrdi da im se opraštaju učinjeni grijesi, a ne Adamov grijeh koji ih vodi u smrt:

“Jehova oprašta grijehe (množ.) drugih ovaca (zemaljskoj klasi) na temelju Isusove prolivene ’krvi saveza‘.“ (Stražarska kula, 1.2.1998. str.20)

Kao što se može vidjeti, s jedne strane se tvrdi da Bog jednima i drugima odmah oprašta grijehe (množ.) na temelju Isusove krvi – krvi saveza, dok se s druge strane tvrdi kako Bog samo jedne od njih nagrađuje životom time što ih odmah 'potpuno' oslobađa okova nasljednog grijeha (jedn.). No, da bi netko mogao dobiti oproštenje mora biti u savezu s Bogom. Poznato je da je cijeli Izrael bio u savezu s Bogom, a ne samo Leviti kao svećeničko pleme. Taj savez je bio utemeljen na krvi kojom je Mojsije poškropio narod govoreći: “Ovo je krv saveza koji je Jehova sklopio s vama...“ (2.Mo 24:8). Treba uzeti u obzir da je savez sklopljen sa pripadnicima Božjeg naroda Izrael među koje su ubrajalo i došljake tj. prozelite. Taj narod je trebao živjeti u skladu sa Božjom voljom i Zakonom koji je bio duhovan. No, punu korist iz tog saveza su imali samo duhovni Izraelci, a ne tjelesni. Oni su bili obrezani u srcu što je kod Boga imalo daleko veću vrijednost od tjelesnog obrezanja. Zato je Bog od samog postanka svijeta imao skupštinu pravednika. Ta skupština je Božji duhovni Izrael. Tjelesni Izrael je imao prednost da bude narod određen za posebnu ulogu u skladu sa Abrahamskim savezom po kojem je Abraham trebao postati otac mnogih naroda, a ne samo Izraela. Izrael je bio samo prvina među narodima noseći time veču odgovornost pred Bogom (1.Mo 17:4,5; Jr 2:3). Sve odredbe Mojsijevog saveza su važile jednako za sve članove zajednice Izrael, kako za Izraelca tako i za došljaka. Svi su oni bili sudionici tog saveza. Svi su podjednako sudjelovali u krvnim žrtvama i Pashalnom obroku zajedništva sa Bogom i njegovim Pomazanikom koji je bio predočen janjetom. Nije bilo razlike osim što došljaci za jedno određeno vrijeme nisu mogli dobiti zemlju u nasljedstvo. Možemo slobodno zaključiti da su krvne žrtve svima u jednakoj mjeri mogli pokriti grijeh i držati ih u pravednom položaju pred Bogom. Nije se moglo govoriti da svećeničkoj skupini Bog oprašta u potpunom smislu, a nesvećeničkoj skupini samo djelomično.

Novi savez je također utemeljen na krvi. Vino koje je Isus ponudio svima je “predstavlja [njegovu] ‘krv saveza’, koja [se trebala] proliti za mnoge radi oproštenja grijeha!“ (Mt 26:28). Taj savez je također sklopljen s “domom Izraelovim“. Naime, sklopljen je 33. godine, ne sa cijelim Izraelom nego samo s vjernim ostatkom ili “malim stadom“ duhovnih Izraelaca među koje se ubrajalo i prozelite (Jr 31:31; Lk 12:32; Dj 6:5). Oni su u to vrijeme bili pravi Izraelci koji su predstavljali Božji duhovn Izrael. Od tada su svi ljudi koji su prihvatili Krista svojim krštenjem postali sudionici novog saveza. Svi su mogli učestvovati u obroku zajedništva s Kristom. Prema tome, da bi netko mogao imati koristi od krvi saveza kojom se opraštaju grijesi, mora u srcu biti obrezan kao duhovni Izraelac i postati sudionik novog saveza. Da li se onda može govoriti da krv (novog) saveza nema isti učinak na sve, odnosno da samo jednoj manjoj skupini pravednika Bog oprašta u potpunom smislu, a drugima ne? Kad bi prihvatili takvu nauku onda bi morali tvrditi da Jehova otkupnu žrtvu svog Sina ne smatra jednako vrijednom za sve svoje vjerne sluge jer jednima odmah potpuno oprašta putem otkupnine, a drugima ne. 

Apostol Pavle je u svojim poslanicama govorio o činjenici da je svaki vjernik oslobođen otkupninom, koja pokriva naše osobne grijehe i naslijedni grijeh u tijelu. Taj dar pravednosti je trebalo prihvatiti i sačuvati kroz vjernu poslušnost do samog kraja. Samo takvi mogu imati nadu da će Bog oživjeti njihova smrtna tijela na isti način na koji je Isus uskrsnut. “Jer ako nema uskrsnuća mrtvih, onda ni Krist nije uskrsnuo“ (1.Ko 15:13). Ova misao se odnosi samo na uskrsnuće tijela jer samo o tom uskrsnuću govori Biblija.“Jer kao što u Adamu svi umiru (u tijelu), tako će i u Kristu svi oživjeti (u tijelu). Ali svaki u svom redu: Krist kao prvina, a zatim, za vrijeme njegove prisutnosti, oni koji su Kristovi“ (1.Ko 15:22,23). Isus je nadu u uskrsnuće tijela, koju su gajili svi Božji sluge, potvrdio svojim uskrsnućem u tijelu u kojem je pobijedio smrt. Time je ostavio dokaz o pobjedi nad smrtnim tijelom. Isus je stoga bio prvina ili prvi čovjek koji je uskrsnuo na takav način. Takav dokaz pobjede nad smrtnim tijelom će imati svi koji su Kristovi, odnosno svi koji su u sebi imali njegov duh, a takvih je puno više od 144000. Kad se za Božje sluge pretkršćanskog doba kaže da su u sebi imali Božji duh, onda to podrazumjeva da su imali “duh Kristov“ jer je njegov duh ujedno i “Božji duh“ (Rim 8:9). Po tom duhu svi mogu biti jedno u zajedništvu (Iv 17:21).

Ivan je stoga napisao: “Ljubljeni, sada smo djeca Božja, ali još se nije pokazalo [ono] što ćemo biti. Znamo da ćemo, kad se on pokaže, biti poput njega, jer ćemo ga vidjeti upravo onakvog kakav jest“ (1.Iv 3:2). Sva Božja djeca su oduvijek gajila nadu da će se obući u neraspadljivost kojom će biti oslobođeni smrti. To je nešto što se još nije pokazalo u 1. stoljeću kada su mnogi to očekivali. Božji pretkršćanski sluge nisu mislili da će se osloboditi smrti oslobađanjem od fizičkog tijela, nego oslobađanjem od grijeha koji je vladao fizičkim tijelom. Isto tako, prvi kršćani nisu željeli umrijeti i skinuti sa sebe svoje fizičko obilježje, nego su živjeli u nadi da još za vrijeme svog života život proguta ono što je smrtno kako bi smrt bila pobijeđena u njihovom tijelu i tako, poput Isusa živjeli u neraspadljivom ‘šatoru’. Ako bi i umrli, vjerovali su da će Bog njihova “smrtna (zemaljska) tijela oživjeti“ tako što će ustati u neraspadljivom tijelu poput Isusa (2.Ko 5:4; Ri 8:11). Uskrsnuće smrtnog tijela podrazumjeva uskrsnuće zemaljskog tijela jer je ono smrtno. Smrtno tijelo, u kojem je prebivao Božji duh kao zalog života će oživjeti u fizičkom obliku i biti oslobođeno smrtne kazne. Stoga se može govoriti da će sa zemeljskim tijelom simbolično uskrsnuti i naše duhovno tijelo preko kojeg dobivamo vječni život. Kad bi neki ljudi trebali oživjeti u nebeskom tijelu, kao što uči zajednica Jehovinih svjedoka, oni ne bi imali dokaz o pobjedi nad smrtnim tijelom. Prema tome, uskrsnuće smrtnog tijela u kojem će se desiti preobrazba iz smrti u život, je nada koju su imali prvi kršćani, a koja će se ostvariti odmah na početku Isusove vladavine. Nije se nikad tvrdilo da će neki pravednici pobjedu nad smrću doživjeti tek kada prođu još jednu kušnju kojoj će biti podvrgnuti svi nepravednici pod vlašću Isusa Krista. Takvu nebiblijsku ideju imaju samo Jehovini svjedoci.